Kako je mala crta između vrijeđanja i uzdizanja u heroje

Kazne, one ostavljene na vjetrobranskom staklu zbog neplaćenog parkiranja ili one ispisane u tramvaju zbog neplaćene karte, uvijek nas ljute. 

Zbog tih smo neplaniranih, kažnjeničkih kuna spremni na svađe, isprike, često i one lažne, i ne libimo se čak i prosipati uvrede na račun djelatnika, mahom ZET-ovih kontrolora ili zaposlenika Zagrebparkinga – oni su nam dežurni krivci.  

A oni kao i policajci, poreznici i neki drugi samo rade svoj posao, onaj od kojeg žive ili preživljavaju, svejedno je. I ne, nisu svi među njima bešćutni, bezobrazni, nekulturni ili, ne daj Bože, satkani od jedine tvari koja ih tjera da halapljivo pune državni ili gradski proračun. 

Samo su ljudi, a među njima, svjedoče to i primjeri, ima i “ljudina”. Onih uvijek spremnih uskočiti u pomoć drugima ne tražeći u tome činu nikakav značaj ni posebnu zahvalu. A toga, nažalost, postanemo svjesni tek onda kada nam zatreba pomoć. Svjedoči to i nedavni primjer djelatnika Zagrebparkinga Dražena Kuruza. On je roditeljima pomogao iz zaključanog automobila izvući dvogodišnjeg sinčića koji je dvadesetak minuta čekao pomoć. Istom se poslu – spašavanju djeteta iz zaključanog automobila bez razmišljanja još 2014. godine dao i Ivan Petrović, zaposlenik iste tvrtke. 

Obojica su jednostavno objasnila svoj čin: “Djetetu je trebala pomoć, ne mislim da sam učinio nešto veliko”. Da nije učinio ništa pozornosti vrijedno, mislio je krajem 2013. godine i Milan Vranić, drugi djelatnik Zagrebparkinga, koji je u garaži na Kvatriću pronašao novčanik sa sedam tisuća kuna te ga, bez puno razmišljanja, istoga dana vratio vlasnici. 

A zahvalu je zaslužio i ZET-ov vozač Stjepan koji je spašavao putnike iz zapaljenog autobusa. Svi oni dobili su pisane zahvale građana i kratku medijsku pozornost. 
No, nekoliko dana kasnije ili nekoliko dana ranije netko od nas na račun tih ljudi sasuo je svoj bijes – sve zbog vlastitog nepoštivanja propisanih pravila.