Posljednjih sto godina na područjima gradskih četvrti Trešnjevka sjever i jug podizale su se zgrade, naselja, širile tvornice, probijale nove ceste, uređivali parkovi… I sve su ovo razlozi zbog kojih je s lica tamošnjih kvartova u proteklome stoljeću oko 35 ulica netragom nestalo. O većini njih danas postoji vrlo malo zapisa, a otkrio je to Vanja Radovanović, član uredništva projekta “Mapiranje Trešnjevke” i autor bloga “Nepoznati Zagreb”, prije desetak godina pa se uhvatio istraživanja.
Obilazio je, dakle, teren, razgovarao, kako slikovito kaže, s trešnjevačkim starosjediocima, na Hreliću, Britancu i drugim sajmovima upecao karte Zagreba stare 80-ak godina, a ima ih u svojoj kolekciji više od stotinu. – Živim na Trešnjevci već dva desetljeća. Prošao sam kvart uzduž i poprijeko, nema ulice u kojoj nisam bio po nekoliko puta te u dušu znam svaki kutak tog dijela metropole. Zato sam se zainteresirao i za njegovu povijest. Otkrio sam mnogo toga zanimljivoga: od ulica koje su nestale neke su mijenjale ime, druge se skratile i produžile, a neke nisu ni postojale – objašnjava Radovanović, koji je po struci inženjer.
Na području stare Trešnjevke, primjerice, tijekom osamdesetih nestale su Rakovečka i Vrbovečka, a nalazile su se pored kružnog toka na Kranjčevićevoj. Za njih se zna da su bile kolateralne žrtve gradnje zgrada na uglu Kranjčevićeve i Adžijine. Bežanečka, Hrastovička, Jastrebarska i Lepoglavska, pak, nalazile su se u naselju Prve hrvatske štedionice, a “isparile” su tijekom sedamdesetih, za vrijeme širenja tvornice telefonskih uređaja Ericsson Nikola Tesla. Nekoć je i uz Selsku cestu postojala Jačkovska, a nestala je s gradnjom zgrada kod raskrižja s Baštijanovom.
– Pronašao sam i kako je na planovima grada između 1934. i 1961. godine između Zvečajske i Ozaljske, preciznije Podgorske i Žumberačke, ucrtana Lužnička ulica. Međutim, ne spominje se apsolutno nigdje drugdje, to je jedini zapis koji postoji o njoj, a kada sam pitao na terenu ljude koji su ondje cijeli život, nitko nije nikada čuo za tu ulicu, ne sjećaju je se. Tako da je moguće da zapravo nije nikad ni postojala – govori Radovanović.
Na području Voltina naselja sedamdesetih je godina širenje poduzeća Rade Končar “odgovorno” za nestanak čak osam ulica, Lebovićeve, Medvedničke, Požeške, Solinske, Splitske, Titogradske, Topuske i Grobničke, koja se u međuvremenu opet pojavila, ali kod Nehajske. A radi proširenja Srednje škole Končar prije 50 godina nestale su Kaštelanska i Selačka.
– Fascinantno mi je kako Zagreb nema nijednu ulicu koja se zove po drugom najvećem hrvatskom gradu, a ima, primjerice, onu nazvanu po Ljubljani iz susjedne Slovenije – primjećuje Radovanović. Srednjaci su nekoć bili bogatiji za Metkovićku, Novaljsku i Vrgoračku, koje su izgurale nove zgrade, a Jarun je u svome širenju prije četiri desetljeća izgubio čak sedam manjih ulica, Cavtatsku, Galijsku, Gerovsku, Gomiličku, Petehovačku, Prezidsku i Ravnogorsku.
– Oko 50 metara od Selske i Ulice Blaža Trogiranina postoji plava ograda na kojoj piše adresa Mogorička 9. Dakle, ne postoji zapis, a zasad ni mapa na kojoj je ucrtana ta ulica, no ako je zaista postojala, to je jedino što je preostalo od nje – govori Vanja Radovanović dodajući kako zasigurno svaka četvrt ima ovako bogatu povijest. Samo je treba, zaključuje, izvući na površinu.
Rođen sam 64 i Grobničkoj i danas je na istom mjestu znači nije nestala niti je pomicana.