Bogat stol, pun kolača, nekoliko vrsta ribe, razne pečenke, nekoliko vrsta salata...
Za blagdana otprilike slično izgleda gotovo svaki stol u obiteljskim kućama. Lijepo je jedanput na godinu uživati u svemu što poželite “bez kočnica”. No, pored svih gužvi u trgovinama i obilja, ima onih obitelji u kojima su sretni ako na stolu za Božić imaju bilo kakvu hranu. Čudo, uvijek se dogodi da nekako purica, mlinci, krumpir, pa i pokoja čokoladica pronađu put do kuće koja je u potrebi. Dobrih ljudi koji će se za to pobrinuti još uvijek ima. To su oni koji odvajaju svoje slobodno vrijeme ne bi li pomogli kojoj obitelji. Ne samo da im donose hranu i sve potrepštine. Postaju oni i proširena obitelj. A ponekad i mi, kao novinari, ušetamo u jednu takvu priču.
Kao što je ona o obitelji iz Odranskog Strmca, kod koje nas je doveo put proteklog tjedna. Žive bez struje, bez vode, bez kupaonice, a jedina im je opcija poljski zahod. Po pitku vodu odlaze na izvor tri kilometra od kuće. Kada je ima. Jer voda u rupi koju su izbušili da bi u njoj sakupljali vodu već se odavno zaledila. A do takve situacije doveo ih je splet životnih okolnosti. I pored svega, tu je i autizam 11-godišnjeg sina te 83-godišnja umiruća prabaka. No, iako žive u mraku, doslovce, mraka nema u njihovim srcima. Jednostavno se ne osjeti. Umjesto toga, dok razgovarate s njima, osjetite svojevrsnu toplinu. Jer oni su ljudi koji još uvijek nisu izgubili vjeru. U druge ljude, u Boga, u bolje sutra... kako god. Preživljavaju iz dana u dan. I uglavnom uspijevaju. U tim najtežim okolnostima pokazuju svoju najljepšu stranu. Ne samo oni koji nemaju već i oni koji donose. Ono što je za jedne “sitnica” drugima je velika stvar. Poput hrane na stolu, koju većina uzima zdravo za gotovo. Pa blagdani za većinu uglavnom idu uz prejedanje zbog kojeg se često završava na hitnoj. Jede se kao da će nam netko hranu svaki čas ukloniti.
A treba samo pomisliti što bi bilo da je – nema.
Nije bogat onaj koji ima, vec je bogat onaj koji malo treba i sa nicim je zadovoljan!