Kako se gradio Dinamov stadion: Maksimir se trebao graditi na mjestu današnjeg bazena

Igralište je na lokaciji današnjeg stadiona podignuto još 1912. godine. Na mjestu kukuruzišta sagrađeno je ono veličine 110x70 metara, uz rekreacijsku zonu s atletskom stazom, dva igrališta za tenis i drvenim natkrivenim tribinama za 1090 gledatelja. Uredili su ga čelnici Hrvatskog akademskog športskog kluba (HAŠK), nakon što su od nadbiskupa Antuna Bauera dobili zemljište u povoljan zakup na šest godina. Nogometni klub Građanski, kojeg je NK Dinamo sljednik, u to doba nije imao vlastiti “dom”. Prvi trening odradili su na igralištu na Tuškancu, i to godinu dana prije izgradnje HAŠK-ova “stadiona”.

Gradio se 23 godine

Zbog velikih sportskih uspjeha koje Građanski postiže s godinama uprava kluba odlučuje se zadužiti kako bi sagradili vlastito igralište. Čine to na zemljištu u Koturaškoj, na mjestu današnje zgrade HEP-a, a novoizgrađeno igralište 19. listopada 1924. otvara predsjednik HSS-a Stjepan Radić. Na svoju će današnju adresu u Maksimiru igrači Građanskog preseliti 1948. godine, i to ne više pod tim imenom, već kao Dinamo. Završetkom Drugog svjetskog rata i uspostavom nove države Građanski je raspušten, a sva imovina oduzeta. Te 1945. godine najpoznatiji predratni zagrebački nogometni klub mijenja ime u Dinamo, a tri godine kasnije sele se na Maksimir jer je ukinut i matični klub tog igrališta – HAŠK.

– U Dinamo prelazi trener i dvanaest igrača Građanskog, “nasljeđuju” čak i navijače, tzv. Purgere, koji istim žarom prate njihove utakmice – govori Antonio Jurčev, autor monografije o povijesti maksimirskih naselja “Od Željezničke kolonije do Ravnica”. Maksimirski stadion Dinamova je “kuća”, dakle, postao tek 37 godina od osnutka. Maksimirski stadion “upao” im je taman u vrijeme dok su tražili novu lokaciju jer je igralište u Koturaškoj postalo neadekvatno.

– Maksimir je odlična lokacija jer je to naselje kolijevka zagrebačkog sporta. Na obližnjem jezeru u parku bilo je i prvo klizalište u gradu, tamo je 1923. odigrana i prva vaterpolska utakmica, bili su tamo i golf-tereni. Odmah preko puta parka postojalo je i drveno biciklističko trkalište-velodrom, ali i Sokolski stadion – govori Antonio Jurčev dodavši da bi bila šteta da se ta tradicija prekine. I prije nego se današnji stadion izgradio razmatrala se druga lokacija nešto niže od sadašnje.

– Trebao je biti između ulice Svetice i tadašnje Jakićeve, žile kucavice naselja, popularno zvane i Korzo. U današnjim omjerima to bi bilo otprilike na mjestu bazena Svetice – kaže Jurčev. No i od toga se odustalo zbog neriješenih imovinskih odnosa.

– Trenutačni prostor bio je ujedno i najlošije i najnepovoljnije urbanističko rješenje jer je igralište bilo okruženo ogradama, susjednim zgradama i ulicama, stoga je svaki daljnji građevinski zahvat nužno zadirao u okolne građevine i tuđa zemljišta – kaže Jurčev.

Već 1946. godine na stadionu je uređeno novo travnato nogometno igralište i 400 metara duga kružna atletska staza, a oko cijelog igrališta podignuta je visoka drvena ograda. Ta se godina smatra početkom izgradnje stadiona, a da bi dobio današnji izgled, trebalo je nekoliko faza i čak – 23 godine. Intenzivni radovi na izgradnji tribina počeli su 1953. Prvo je podignuta zapadna, pa sjeverna, potom istočna, da bi južna tribina bila dovršena 1969. godine. Djelo arhitekata Vladimira Turine i Franje Neidhardta te konstruktora Eugena Erlicha rekonstruirano je za Univerzijadu 1987. godine, iako ne u potpunosti, a s radovima se počelo i dvijetisućetih, no ni tada nisu dovršeni.

Trn u oku Zagrepčana

Stadion je u međuvremenu zbog svog derutnog stanja postao trn u oku Zagrepčana, a rasprave treba li se ponovno graditi na istom mjestu vode se svaki put kad se pokrene pitanje stadiona. Konačnom lokacijom Blato, najnovijom odlukom gradonačelnika Milana Bandića, mnogi nisu oduševljeni. Staviti stadion na neko drugo mjesto, rekao bi Otto Barić, isto je “kao da HNK želite preseliti u Novi Zagreb”. No isto kao što je sad Blato naselje na kraju grada, u istoj je poziciji nekad bio i Maksimir, koji je tada bio tek – zagrebačko predgrađe.