Više od dva desetljeća sjedio je pred Marićevim prolazom i svojom svirkom, pjevanjem i zviždukanjem uveseljavao Zagrepčane u kafićima na početku Gajeve i Bogovićeve. Često bi i prolaznici zastali ne bi li čuli njegovu verziju nekih od rock i blues hitova. No, “jedan od zadnjih zagrebačkih oriđinala”, kako su prozvali legendarnog uličnog svirača Krešimira Posarića Kibu, odsvirao je svoje zadnje taktove. Nedavno je, naime, preminuo, a vijest o njegovoj smrti objavljena je jučer na Facebook stranici “Zakaj volim Zagreb”. Post je izazvao na stotine komentara, u kojima se svi od njega opraštaju, a neki su se sjetili i zgoda s jednim od najdugovječnijih svirača zagrebačke ulice.
Legenda s Trešnjevke
Jedna je gospođa tako napisala kako je pažljivi Kiba njezinu sinu dao vrećicu kikirikija i odsvirao mu jednu staru dječju pjesmicu. Jednom prilikom rekao je da su mu djeca najdraža publika jer su iskreni i neiskvareni, a najčešće bi im pjevao “Zeko i potočić” i “Juri Zeka iz daleka”. Legendarni Kiba urezao se u pamćenje stanovnicima Zagreba svojim redovitim nastupima još 1996. godine kada je počeo svirati po ulicama. Prvo je bio ispod nebodera na Trgu, a onda se preselio kod Marićeva prolaza, gdje je uglavnom propuh, pa je često imao upalu pluća. Bolovao je i od ciroze jetre, a nakon dijagnoze ostavio je alkohol i postao jedan od kandidata na listi za transplantaciju. Na jednom pregledu liječnici su ostali u čudu – Kiba je sam od sebe prebolio kroničnu bolest.
U svirku na ulici “zaljubio” se već nakon osnovne škole, koju je pohađao na Trešnjevci. Upisao je Srednju školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a dva mjeseca ljetnih praznika Kiba je odlučio provesti na moru, do kojeg je autostopirao. Imao je samo vreću za spavanje i gitaru, pa se rješenje – kako doći do dodatne love – nametnulo samo od sebe. Trešnjevku nikad nije napustio, a svirao je i u kazalištu Trešnja gdje se, osim glazbom, bavio glumom, baletom i lutkarstvom. Bio je, uvijek je isticao, jedini ulični svirač s knjigom žalbe. Uvijek ju je držao naslonjenu na futrolu gitare u koju su mu bacali novac.
– Znaju me zamoliti da sviram nešto narodno, a onda im otpjevam najstariju narodnu pjesmu, “Grad se beli preko Balatina”, pa kad kažu da žele nešto novokomponirano, uputim ih na knjigu žalbe – govorio je Kiba za Večernji list prije nekoliko godina.
Žuta kaciga i pivska gajba
Osim knjige žalbe i njegove gitare, još su dva rekvizita po kojima je Kiba bio poznat. Uvijek je uz sebe držao žutu kacigu sa svojim nadimkom, jednako kao i crvenu pivsku gajbu, koja mu je služila kao stolac. Ljudi su se često s njime fotografirali, a oni koji su mu bili posebno dragi mogli su to učiniti i s njegovom kacigom na glavi.
Žao mi je što je otišla legenda Gajeve ulice..