Uživajte u svakom osmijehu koji vidite i imate priliku dati. Moto je to kojim se kroz život vodi Zoran Vukić, umjetnički direktor i jedan od osnivača klaunovadoktora Crvenih noseva. Kao doktor Ludek, Vukić svakog dana u bolnice diljem Hrvatske donosi smiješak na dječja lica, a za klaunove kaže da imaju karakter sličan običnu čovjeku, a opet potpuno drukčiji.
U njemu svatko može prepoznati sebe i nasmijati se tome, a da se ne osjeća ugroženo.
::Zašto ste odlučili pokrenuti Crvene noseve?
– Živim u svijetu klaunova posljednjih dvadesetak godina i ta ideja je uvijek bila prisutna. Od 2003. do 2005. godine surađivao sam na sličnom projektu, obilazio bolnice svaki dan. Bilo je to prvo utjelovljenje moje ideje, a baš u to su vrijeme iz Red Noses Clowndoctors International organizacije čuli su za mene, javili mi se i predložili suradnju na ovaj način, što sam ja objeručke prihvatio. Krenuli smo s posjetama djeci na Rebro, a zatim se to proširilo i na Klaićevu, Srebrnjak, Vinogradsku, pa i Kukuljevićevu, Može nas se vidjeti i u Osijeku te Rijeci.
Djeca nemaju nikakve zadrške i reći će vam baš sve što im smeta. Drukčiji je pristup umirovljenicima, oni traže iskustvo, a važna im je bečka škola
::Kako ste odlučili postati klaun?
– U svojoj srži, ja sam buntovnik. Klaun mi se učinio kao netko tko ne pripada posebnim strukturama, on je uvijek, ne samo kritičar, već i korektiv u društvu. Odlučio sam se za to i iz potrebe da pomažem ljudima jer sam studirao socijalni rad te radio na različitim humanitarnim projektima. Biti klaun najklasičnija je od svih umjetnosti, a za promicanje klaunova doktora kao ekspresivne tehnike, odnosno oblika kulture u bolnicama, dobili smo ove godine i nagradu Europske unije.
::Postoji određeni tabu prema zanimanjima kao što je klaun. Kako je vaša obitelj reagirala kad ste rekli da se želite baviti upravo time?
– Svoj put prema klaunu započeo sam kao ulični zabavljač, što je roditeljima bilo neobično. Na kraju su prihvatili da je ovo upravo to što želim raditi. Štoviše, danas su vrlo ponosni. Moji sinovi jako su sretni što im je tata klaun, a imam i predivnu podršku supruge koja trpi sve moje ludosti.
::Kako je koncipiran vaš lik dr. Ludek?
– Ludek je sve što “ludek” podrazumijeva. Frenetičan je, nježan, direktan, rastresen, kicoš, šarmantan. Kad toliko godina “glancate” lik, izgubite njegovu definiciju, Ludek je jednostavno Ludek.
::Ima li razlike između toga kad se publika smije Vama i s vama?
– Najviše se smijemo meni, a zapravo se svi smiju sami sebi, odnosno onome što od sebe vide u meni.
::Već četiri godine posjećujete i pokušavate razveseliti djecu u bolnicama. Kako je raditi s njima, a kako reagira bolničko osoblje?
– Djeca su užasno iskrena. Ako im nisi dovoljno interesantan, oni će bez problema, usred predstave, početi baviti se nečim drugim. Još jedan su problem su nekontrolirani uvjeti. Nemate pozornicu, budući da ulazimo u njihove bolničke sobe, potpuno ste razgolićeni i uvijek morate biti spremni na improvizaciju. Što se tiče bolničkog osoblja, jako su susretljivi, iako im je sve, za razliku od djece koja su nas odmah prihvatila, na početku bilo neobično. Sad su navikli na nas, pa nas često i pozovu da uđemo kod nekoga “preko reda”, ako treba obaviti neku pretragu, a dijete se boji.
::Koliko se često klaunovi doktori mogu vidjeti u bolnicama?
– Mjesečno imamo 15 posjeta bolnicama, svaki smo drugi tjedan u Klaićevoj, na Srebrnjaku, u Vinogradskoj, jednom mjesečno u Kukuljevićevoj, a sad, zahvaljujući jednom sponzoru, na Rebru smo svaki tjedan. Mi nismo volonteri, klaunovi dobivaju honorare, tako da, zapravo, koliko imamo financijskih mogućnosti, toliko puta i odlazimo u bolnice.
::Odnedavno nastupate i u zagrebačkim domovima za starije i nemoćne. Kakva su publika umirovljenici?
– Slična kao i djeca. Nemaju nikakve zadrške i reći će vam baš sve što im smeta. Drukčiji je pristup njima, oni traže iskustvo, važna im je bečka škola. Ali, mi klaunovi i jesmo bečka škola, jedino što se katkada moramo otimati od starijih gospođa.
::Koji su Vam nastupi ostali u sjećanju?
– Svaki trenutak je poseban, ali u sjećanju ostaju nekako oni najteži. Ako se nađem u situaciji da moram ući u sobu dječaka za kojeg ne znamo koliko minuta mu je još preostalo i ako uspijem izmijeniti pogled, ako uspijem u toj zadnjoj njegovoj sekundi dobiti osmijeh i pozdrav, ništa drugo mi ne treba.
::Koliko je trenutačno klaunovadoktora te na koji način vam se može pridružiti?
– Ima nas 12, a naš član može postati onaj tko prođe audiciju. Sljedeća je na proljeće, o čemu ćemo na vrijeme obavijestiti na našim internetskim stranicama. Zainteresirani trebaju poslati umjetnički životopis, a sama audicija već je dio edukacije. Ona, doduše, za Crvene noseve nikada ne prestaje. Jednom mjesečno netko od nas obvezno odlazi na radionicu u Međunarodnu školu humora u Beču te, nakon povratka, mora prezentirati što je tamo naučio.
Lijepo i plemenito.