Na pivo u Tekstilac, a onda pizza na Cvjetnom. S kečapom ili sirom, biralo se, a oni koji su imali nešto više novca, kupili bi još malo parizera, čisto da ima mesa – smije se glumac Kristijan Ugrina dok se prisjeća svojih tinejdžerskih dana.
Sa šanka na radove
Izlaziti je volio, priznaje, ali ne i biti na teret roditeljima pa se već s deset godina zaposlio u kazalištu, a pomagao je i tati s montažom namještaja.
– Bio sam kampanjac i vrijeme više volio provoditi na klupi u parku nego u onoj školskoj. Početak mjeseca bio nam je najdraži jer onda bi nam roditelji dali za pokaz, što je nama značilo da imamo više novca za parkić – prepričava nam glumac, ali odmah dodaje da to nikako ne znači da je zanemarivao svoje školske obveze. Prolazio je s četvorkom, a odlazak u kazalište i Kinoteku, za razliku od ostalih tinejdžera, nikad nije smatrao tlakom. Jer on sam, još sa šest godina, čvrsto je odlučio da želi biti glumac.
– U to vrijeme živjeli smo na Gornjem gradu, u istom stanu u kojem sad opet živim – objašnjava Ugrina, čiji su se prijatelji iz djetinjstva, kako sam kaže, svi nekamo odselili. Ipak, dodaje, Gornji grad nije se gotovo nimalo promijenio. I dalje ondje vlada prava “kućna” atmosfera, koja se, kaže glumac, posebno može osjetiti na šanku Pod starim krovovima.
– Tamo vam je prava ekipa. Znam, šank, odmah će se pomisliti svašta, ali ljudi koji se ondje skupljaju pomoći će vam s čim god trebate. Uređivao sam sad kćeri sobu, ne samo da su uskočili sa savjetima već su fizički došli kod mene odraditi dio posla – govori Ugrina, koji se, kad je krenuo u školu, s roditeljima i bratom preselio na Trešnjevku.
– Živjeli smo u Baštijanovoj, a ja sam svaki dan u školu morao preko Selske. Ali nije vam tada Selska bila kao danas. U to vrijeme izgledala je kao danas Mesnička, fino popločena i s jednom trakom u jednom, a drugom u drugom smjeru. Tata me doveo prvi dan u školu i rekao: “Evo, sad ovamo moraš dolaziti”, i ja bih tako svakog dana pretrčavao ulicu koju je danas opasno prijeći čak i na semaforu – prepričava Kristijan Ugrina, kojem je jedna od glavnih izvannastavnih aktivnosti bila branje trešanja. Trešnje na Trešnjevci, govori glumac, prije tridesetak godina bile su najnormalnija pojava.
– Nismo ništa ukrali, iako su trešnje bile po tuđim dvorištima. Kad bismo se popeli gore, samo bi nam vikali da ne trgamo grane – smije se Ugrina, koji o svim svojim mladenačkim pothvatima bez problema priča i svojim kćerima Korani i Marijeti te sinu Kosti Kaiju. Bilo je raznih nestašluka, kaže glumac, ali bolje da im on kaže sve što ne smiju, nego da sami to isprobavaju. A da oca smatraju uzorom, pokazali su i odabirom budućih zanimanja.
– Kosta studira psihologiju, ali Korina je sad upisala prvu godinu glume. Kad su bili manji, glumili su u ZKM-u, što je vjerojatno i normalno, budući da su im i mama i tata glumci – objašnjava Ugrina, koji i sam trenutačno priprema ulogu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Premijera “Sherlocka Holmesa” očekuje ga 15. listopada, ali to nije jedino čime se trenutačno bavi. Po zagrebačkim školama izvodi vlastite predstave “Bonton” i “Europica”, a u Mjesnom odboru Gornji grad uskoro će krenuti i radionice naziva Mali grad Agram, gdje će klinci raditi na predstavi, ali i osmišljavanju priče koja će se zatim tiskati.
“Idemo na Kikija!”
– Sedam godina to već radimo na Hvaru, krenuli smo i s Jelsom, a sad je na redu i Zagreb. Klince obožavam i s njima je odlično raditi jer nema muljanja. Kažu točno što misle, kako misle, ako im se radi, rade, ako ne, kažu da ne žele i super – govori glumac, kojeg generacije djece dobro znaju i iz game showa “Hugo”, koji se godinama emitirao na HTV-u. Upravo u to vrijeme, kaže Ugrina, gradom nije mogao proći, a da ga netko ne zaustavi i zatraži fotografiju.
– Kad bih išao po djecu u vrtić, nisam im mogao ni zavezati cipele, svi klinci iz grupe bi nahrupili na mene i vikali: “Hugo, Hugo” – prepričava glumac, kojeg mališani vole i danas. Njegove radionice Mali grad nitko od djece ne zove tako, već svi odreda govore kako “idu na Kikija”.
– Najsmješnije je kad meni kažu, primjerice, sutra ne mogu doći na Kikija – prepričava glumac, koji priznaje kako ne može odlučiti je li mu draži kvart u kojem je živio kao dijete pa mu se kasnije vratio ili onaj u kojem je proveo osnovno i srednjoškolske dane. A Zagreb tada i sada jednostavno ne može usporediti.
– Nekad je sve to bilo drukčije. Prije trideset godina nismo imali mobitele, kompjutore, ma nisam imao ni televizor. Družili smo se vani, hodali na jeftinu cugu po raznim haustorima i nikad nam se ništa nije dogodilo. Plus, ispali smo sasvim u redu ljudi – zaključio je glumac koji, kako kaže, zasad kvart ne planira promijeniti. Na Gornjem gradu ima baš sve što mu je potrebno.