Kriza se uvlači u izloge, istražili smo kako je osjećaju obrtnici, majstori, stanari...

KROJAČKI SALON
Višnja Drašković
Višnjicu Drašković zatekli smo u krojačkom salonu “Lady” zatrpanu odjećom koju za malobrojne stalne kupce šiva po mjeri. Iako zna da njezin neuočljiv izlog teško može konkurirati blještavim buticima razvikanih modnih marki, u prostor joj se, kaže, ne isplati ulagati jer nije sigurna koliko će još dugo moći spajati kraj s krajem.

– Već sam sedam godina ovdje sama. Radnicu više ne mogu plaćati, a posljednjih mjeseci rijetko tko uopće navraća u salon. Osjeća se da ljudi nemaju novca – uzdiše ona razočarano primičući se električnoj peći i usput bacajući pogled na mali televizor u kutu koji joj je satima jedino društvo. U tom je unajmljenom lokalu, prisjeća se, provela trideset pet godina, no odnedavna ne poznaje ni prve susjede; rijetko koja prodavaonica opstane dulje od nekoliko mjeseci. I sama bi stoput odustala, no ne želi izgubiti lokal jer bi njezina snaha koja je završila modni dizajn u njemu jednom mogla otvoriti svoj butik.

SPREMAČICA U DOMU ZDRAVLJA
Štefica Vonić
Štefica Vonić jedva se sjeća vremena kada nije bila pritisnuta financijskim brigama. Ta četrdesetdvogodišnja spremačica koja živi sa suprugom i mlađim sinom račune plaća redovito, no za svu ostalu kupnju redovito mora ulaziti u minus. Kuću u kojoj živi uspjela je sagraditi novcem koji je zaradila radeći pet godina u Stuttgartu gdje se pošten rad, kaže ona, znatno više cijeni.

– Možda stvari krenu nabolje kada uđemo u Europsku uniju. Ja sam već navikla živjeti ovako, no voljela bih da moj sin, srednjoškolac, ne mora honorarno raditi da bi si mogao priuštiti sitnice koje mladima trebaju – kaže ona.

SAMOHRANI OTAC
Tomislav Stančić
Kako je teško biti samohrani roditelj u vrijeme recesije, potvrđuje i priča šezdesetogodišnjeg udovca Tomislava Stančića, već trideset godina zaposlenog u tvrtki Konoplja d.d.

– Prodaja se znatno smanjila, pa kruže priče da će se i naše plaće ovoga mjeseca prepoloviti. Više ne spavam mirno u strahu od otkaza – očajan je T. Stančić, no zbog svojih osamnaestogodišnjih kćeri ne želi klonuti duhom. Smiješan mu je, kaže, Vladin savjet građanima neka stegnu remene jer su oni odavno stegnuti dokraja. Umjesto praznih priča, ljudima bi trebali ponuditi sigurna i pošteno plaćena radna mjesta, pa bi i krizu nekako preživjeli, kaže on te dodaje kako je krajnje vrijeme da prestanemo biti “robovi Zapada” i otvorimo se prema istočnom tržištu.

“RISTORANTE ROSSINI”
Franjo Jozić, Boris Tepavac
Pad ekonomskog standarda osjeća se i u ugostiteljstvu, žali se osoblje talijanskog restorana “Ristorante Rossini” u Vlaškoj 55.

– U posljednja četiri mjeseca smanjio se promet i broj rezervacija, a gosti često jela biraju prema cijeni, posebno kada su u pitanju rezervacije za veće grupe – objašnjava konobar Franjo Jozić (na slici). Umjesto naručivanja a la carte, gosti biraju gotove menije čija se cijena kreće između 150 i 180 kuna, a na jelovniku se zbog skupoće mnogo rjeđe nađu velike ribe. Pad prometa primijetio je i konobar Boris Tepavac:

– Velike firme koje prije nisu pazile na cijenu sada ipak vode računa o skupoći, no dio ljudi jednostavno se zaželio promjene, pa posjećuje i druge restorane – kaže on.

DADILJA
Irena Leljak
Četrdesetdvogodišnja Irena Leljak prije dvanaest se godina zaposlila kao dadilja jer je s gimnazijskim obrazovanjem teško pronalazila zadovoljavajući posao. Budući da radi za strance, plaćom je uvijek bila zadovoljna, a dodatnu joj motivaciju pruža mogućnost usavršavanja dvaju stranih jezika na kojima s djecom komunicira.

– Moji klinci sada su na faksu i oboje sami zarađuju za svoje ljetovanje, no to ne znači da živimo loše. Nemam dojam da se u posljednje vrijeme nešto promijenilo; guramo iz mjeseca u mjesec i spašavamo se kreditima, no ne damo krizi da nas dohvati jer je uplašene ljude lakše kontrolirati – odlučna je ona.

GLAZBENIK I MLADI OTAC
Damir Gossain
Pretjerano napuhivanje razmjera recesije osuđuje i Damir Gossain koji je prije nešto više od godine dana, doselivši se iz Vinkovaca u Zagreb, napokon pronašao dobro plaćen posao i osigurao si, kako kaže, “sretniju budućnost”.

– Drugi pričaju o recesiji, a meni su se stvari taman posložile kako želim. Situacija nije savršena, no siguran sam da će mom sinu život biti mnogo lakši nego meni. Uskoro izlazi album banda u kojem supruga i ja sviramo, a od tog trenutka sve kreće uzbrdo – veseli se on gladeći jednu od gitara u prodavaonici “Mega muzika” u kojoj radi. Ljudi, kaže, uvijek nađu novac za kupnju stvari do kojih im je zaista stalo, bez obzira na to koliko imaju novca, pa se budućnosti ne boji. Kad oni zasviraju, kriza nestaje!

PRODAVAONICA TARTUFA
Renata Tabac
Na potrošačku ljudsku prirodu oslanja se i Renata Tabac koja je svoju trgovinu igračkama u staroj Vlaškoj polovicom dvanaestog mjeseca pretvorila u prodavaonicu delikatesa “Zigante tartufi”.

– Skuplja se roba uvijek prodaje bolje od jeftinije. Kod tartufa nema “gledača”, ljudi koji uđu u dućan znaju što traže i koliko to košta, pa se nadam da će nas kriza zaobići. Naravno, bojim se budućnosti, ali vjerujem da ćemo prebroditi sve prepreke – optimistična je R. Tabac koja se u isplativost prodaje tartufa uvjerila tijekom petogodišnjeg života u Istri.

OČNA POLIKLINIKA
Andrea Lukenda
Od posljedica su recesije, čini se, najsigurniji zdravstveni djelatnici. Za liječenje i poboljšanje kvalitete života i u najplićem se džepu pronađe dovoljno novca, posebno stoga što na besplatne zdravstvene pretrage u domovima zdravlja pacijenti često čekaju mjesecima.

– Broj operacija i specijalističkih pregleda jednak je kao i prije dolaska krize, a bitna se razlika ne osjeti ni u prodaji naočala i leća. Ljudima nije teško izdvojiti koju kunu više ako time mogu poboljšati svoje zdravlje – objašnjava Andrea Lukenda iz očne poliklinike “Opto centar”.

ŽUPA SV. PETRA
Mons. Matija Stepinac
Monsinjor Matija Stepinac, upravitelj Župe svetog Petra, u životu je stanovnika Vlaške ulice prisutan već dvadeset godina. Iako je svjestan toga da mnogi njegovi župljani teško žive, recesiju smatra nametnutom i umjetno proizvedenom.

– Kad bi kriza postojala, župa bi je prva zamijetila. Čim vjernike dopadnu novčane teškoće, smanji se broj i iznos njihovih dobrovoljnih doprinosa, milodara, a oni se zasad nisu mijenjali. Uostalom, zemlja s tisućama hektara neobrađene zemlje ne bi smjela tako lako pasti u ekonomsku krizu – objašnjava župnik. Na žalost, primjećuje, ljudi i bez recesije loše žive, pa više od sto pedeset obitelji redovito prima pomoć župnog Caritasa, a nesigurnoj su ekonomskoj situaciji prilagođeni i planovi za obnovu župe.

– Koliko novca skupimo, toliko ćemo i potrošiti. Budu li vjernici bez novca, i crkva će morati pričekati – jasan je mons. Stepinac.

POLIKLINIKA ZAKY
Mr. dr. Ahel Zaky
Mr. dr. Ahel Zaky već je dvadeset godina vlasnik Poliklinike dr. Zaky, specijalizirane za urološke, internističke i ginekološke specijalističke preglede, a recesiju o kojoj svi mediji bruje gotovo i ne osjeća.

– Čini mi se da se broj pregleda nije smanjio upravo stoga što k nama već godinama dolaze isti ljudi, i to privučeni zvučnim imenima koja kod nas rade. Pacijenti cijene stručnost naših liječnika – zadovoljan je dr. Zaky. Unatoč tome, cijene specijalističkih pregleda u petnaest su godina rasle samo dva puta, posljednji put prije dvije godine.

– Upravo zbog ekonomske situacije ne želimo podizati cijene. Nadam se da će recesija zaobići građane i da će doći vrijeme kada će sebi svi moći priuštiti liječenje kod privatnih liječnika.

OBRTNIK KOVINOPOJASAR
Branko Havel
Mali izlog nakrcan blještavim limenim džezvama za kavu i ostalim metalnim rukotvorinama tek će rijetke prolaznike namamiti u zapuštenu vežu Vlaške 76 i neuglednu radionicu kovinopojasara Branka Havela, no ta simpatična prodavaonica vjerne kupce prikuplja još od 1952. godine. Osnovao ju je, priča nam gospodin Havel, njegov otac, a i on je sam u njoj proveo cijeli radni vijek. Iako su njegovi kupci uglavnom velike firme, promet mu je u posljednjih nekoliko mjeseci znatno pao.

– Ako ljudi nemaju novca za meso, zašto bi kupovali moje rešetke za roštilj ili kotlove za kotlovinu? – pita se taj bivši vozač autorelija koji je i u šezdeset prvoj godini prepun energije, pa unatoč tome što je u mirovini, još svakodnevno radi. Volio bi, kaže, da ne mora gledati kako se Vlaška pred njim pretvara u pustoš.

– Nekad je za dobivanje ovih lokala trebala debela veza, a danas zjape prazni. Da se ne bavim rijetkom strukom koja se već petnaest godina ne izučava, i ja bih vjerojatno tako završio – razmišlja naglas te ponosno dodaje da je upravo on devedesetih za Hrvatsku vojsku pravio prve kacige. Na pitanje nada li se sretnijoj budućnosti, spremno odgovara:

– Nudimo ručni rad i kvalitetnu robu u malim serijama, a slične prodavaonice postoje samo u Sarajevu ili Mostaru. Konkurencija je mala, pa će biti posla.