Kulturni građani ne glumataju kad treba platiti kaznu

Račun na 400 kuna. Tim "sitnim" iznosom bit će kažnjena bezobraština vozača koji se prekjučer usudio, kako svjedoče građani, ali i fotografije, na dva sata parkirati automobil u Harmici.

Nekadašnje sajmište, danas znameniti prolaz u središtu grada, tako je postalo privatno parkiralište vozača čiji će se identitet utvrđivati pregledavanjem nadzornih kamera na Jelačićevu trgu.

Tko zna, možda je našem bahatom sugrađaninu bilo teško napraviti stotinjak metara više od potrebnih, možda je od onih tipova koji misle da smiju ono što drugi ne smiju, a možda je jednostavno htio vidjeti kako njegov automobil izgleda uz bana?!

Ironiju na stranu, kazna za takvo nepropisno parkiranje je premala, naročito znamo li da se kazne ispisuju svakodnevno i onima koji tri minute dulje od predviđenog pred dječjim vrtićem parkiraju da bi dijete predali na čuvanje, kao i onima koji su samo na nekoliko sekundi ostavili automobil da bi kao pratnja uveli dijete u Klaićevu bolnicu. Zakon je zakon i za sve treba biti jednak. Pa i za zaposlenike Grada i Gradske skupštine koji svoje kazne za nepropisno parkiranje sprječavaju porukama ostavljenim redarima i policiji na vjetrobranskom staklu. Pišu: "Radim u Skupštini. Nazovite na broj..." I uglavnom prođu – neokrznuta novčanika.

Ako već imamo propise, zašto ih onda ne poštujemo? Zašto nam je baš toliko teško da budemo kulturni? Mi bismo, barem se tako čini, pribjegli svemu drugom samo ne jednostavnom praćenju pravila. U stanju smo se porukama nadmudrivati s redarima, smišljati laži da smo ovdje samo na minutu, slučajno dakako, pretvarati se da uopće nismo iz Zagreba ili glumatati da to nije naš automobil... Ali, to ne priliči građanima našega grada. Oni koji se osjećaju pravim Zagrepčanima (neovisno o tome gdje su rođeni) znaju da je kultura, barem ona opća, dinamična.

Još je sretnija spoznaja činjenica da kultura može biti naučena. Uči se jednostavno, ne iziskuje štrebanje i kada se ima dovoljno volje postaje dio karaktera.