Limenke’ su bile čudo, a i danas su super, samo da susjedi jako ne hrču

“Kad su bile nove, blistale su na suncu poput srebra, a dodatnu im je ljepotu davala refleksija okoliša.” Tako je tzv. limenke, najveće obilježje novozagrebačkog naselja Zapruđe, vidio njihov “otac” Bogdan Budimirov. Arhitekt je to kojeg su upravo ove prepoznatljive zgrade proslavile. Studirao je 27 godina, no ostao je zapamćen kao jedan od pionira montažne gradnje velikih serija, a u utorak je preminuo u 91. godini.

Njegove “limenke” i danas proučavaju studenti arhitekture, a sve je počelo kad je u građevinskom poduzeću Jugomont sa Željkom Solarom i Dragutinom Stilinovićem osmislio sustav YU60 i YU61, koji su potom i patentirali. Lim su odabrali jer je taj materijal najlakši za obradu, a jednostavne kockaste konstrukcije, koje su se slagale poput lego-kockica, omogućile su serijsku proizvodnju velikog broja stambenih jedinica u kratkom vremenu. Sistem je tako vrlo brzo postao najuspješniji proizvod montažne gradnje na domaćem tržištu, a u samo nekoliko godina proširio se i svijetom.

Jeftini stanovi

– Bili su to najjeftiniji stanovi tog doba za dobru kvalitetu – govorio je Budimirov posljednji put kad smo se vidjeli. Susrete je dogovarao u ostakljenom kafiću u središtu naselja, koje je volio posjećivati, iako nije tamo živio. Prisjećao bi se tada svojih šetnji kroz još neizgrađeno Zapruđe. Ideja o gradnji prvog naselja na južnoj obali Save nastala je na jednoj večeri, nakon koje je gradonačelnik Većeslav Holjevac Budimirova i tadašnjeg direktora Jugomonta odveo na Pantovčak, odakle se pružao pogled na cijeli Zagreb. Pokazivao im je Velesajam i rekao da bi želio da na jednak način bude osvijetljena i istočna strana novog dijela grada, tada Južnog Zagreba.

– Drugi dan došao sam k direktoru Jugomonta i rekao mu da idemo k Holjevcu. Ovaj mi je odgovorio da je uvjeren kako je gradonačelnik zaboravio naš razgovor. Ipak smo otišli i rekao sam Holjevcu da smo tu da osvijetlimo drugi dio Novog Zagreba. Tako je sve krenulo – ispričao je Budimirov. Gotovo simetrično nicale su zgrade u periodu od 1963. do 1968. godine, a kvart je vrlo brzo naseljen. Postojale su čak i liste čekanja... Danas im je već i prošao rok trajanja, no i dalje su, složit će se stanovnici Pruđa, kako kolokvijalno zovu naselje, kvalitetne i čvrste, baš kao i prvog dana. Ističe to posebno Milica Mešnjak, koja se u tada novu zgradu u Baburičinoj ulici uselila 1967. godine. Okoliš je tada još bio pun šodera, koji su radnici čistili ne bi li pokupili i posljednji kamenčić te tako novim stanovnicima uredili i uljepšali životni prostor. Trava u parkovima bila je divlje raslinje, klupe još nisu bile postavljene, a polovica stabala koja su u međuvremenu izrasla bila su tek sadnice. Sama je, kaže, posadila visoku krušku i velik ružin grm pokraj svog prozora. Susjeda tada, prisjeća se, nije bilo mnogo, ali svi su se dobro poznavali i živjeli kao jedna velika obitelj.

– Pili smo skupa kave, družili se i međusobno si pomagali – opisuje gospođa Mešnjak prve dane u kvartu. Iz svojeg je jednosobnog stana gledala generacije obitelji kako se u zgrade oko nje useljavaju i iz njih odlaze, no njoj selidba ne pada napamet.

– Znate kaj, “limenke” su zakon. Danas neki govore kako su to zgrade loše kvalitete, ali mi smo u sve ove godine mijenjali krovište samo jednom. Zgrada je tako čvrsta da je ni potres ne bi srušio. Vrijeme jest učinilo svoje i neke stvari treba obnoviti, ali znali su kaj čine kad su je delali – kaže.

Neki imaju predrasude

Danas u Zapruđu najviše žive obitelji s djecom, a “limenke” su i dalje poželjan odabir za život. Marko Buljan tamo je od 2000. godine, a kad je kupovao stan, priznaje, imao je predrasude.

– No zgrada je zapravo kvalitetna, samo Zapruđe kvart je iz vremena kad su arhitekti razmišljali da naprave malu životnu zajednicu. Imamo parkove, zelenilo, u sredini je i trgovački centar u kojem se svi skupljamo – kaže Buljan, a s njime se slažu i prijateljice Ivana Posilović, Branka Lacković i Senada Ćuić. Na kvartovskom trgu stalno se nešto događa, kažu, a zna se i dobro zasvirati, no najvažnije od svega jest da su njihova djeca tamo sigurna. “Limenke” su njihov dom, zaključuju, no voljele bi da su zidovi malo deblji kako ne bi morali slušati hrkanje susjeda.