Zašto nam je draže srljati u nepoznato nego pokupiti dobar savjet od susjeda?

Samo dva posto smeća bacaju na deponij, imaju moderne podzemne kontejnere, one za biootpad otključavaju elektroničkim karticama, otpad odvoze samo tri puta tjedno, a prosječna uplatnica je samo osam eura. Kada bi trebalo pogađati koji se grad može pohvaliti tako zavidnim načinom zbrinjavanja otpada, većina bi vjerojatno okušala sreću s naprednim Singapurom, modernim Kopenhagenom, suvremenim Vancouverom...

Možda bi bilo i lakše tješiti se kako takav pothvat mogu realizirati isključivo bogati gradovi negdje tamo u dalekom svijetu. Međutim, činjenica je da ne treba putovati tisućama kilometara da bi se tražio uzor u učinkovitom zbrinjavanju otpada. Dovoljno je svratiti u susjedstvo jer je, naime, upravo Ljubljana prošle godine proglašena najboljim gradom u Europi po odvojenom prikupljanju otpada. Nešto o čemu Zagreb tek razmišlja kako uvesti, u glavnom je gradu Slovenije svakodnevica. A ljudi ne recikliraju zato što moraju ili zbog straha od velikih kazna, čine to zato što su ekološki osviješteni i što im je to s vremenom postao način života. Gotovo ništa (doslovno) ondje se ne baca i svemu se može naći druga namjena, pa tako čak i Snaga, odnosno ljubljanski ekvivalent zagrebačkoj Čistoći, ima svoj second-hand dućan.

No, ključno je da je sve to profunkcioniralo s vremenom i ništa se nije postiglo na silu i preko noći. Slovenci su još 2002. počeli s postavljanjem ekootoka s kantama za papir, staklo i plastiku. I oni su se borili s pretrpanim kantama, no s vremenom su i to svladali, a onda su počeli i s odvojenim prikupljanjem otpada na kućnom pragu, ono što hrvatske gradove čeka od veljače. Hrvati, dakle, imaju nekoliko mjeseci za nešto za što su našim susjedima trebale godine. Možemo tvrditi da je to zato što smo napredni, a možemo i priznati da srljamo u nepoznato bez pravog plana. Pitanje je samo zašto ne pogledamo kako se to radi 140-ak kilometara zapadnije i zašto ne pokupimo neki savjet?