Lunapark, montiran negdje na livadi, uglavnom u rubnim dijelovima gradskih četvrti, na veselje djeci, ruglo je grada, ali je šator na središnjem zagrebačkom trgu očito posljednji svjetski estetski trend?!
Vrednovan isključivo okom jednog promatrača – onog najglavnijeg, gradonačelnika Milana Bandića, koji se često hvali kako samo on osjeća i sluša bilo grada i svojih sugrađana. Jedini je to, za građane ironičan, za gradonačelnika logičan zaključak koji je moguće izvući.
I dok pred zgradom Gradske uprave prosvjeduju vlasnici lunaparkova koji su ostali bez dozvola za svoje sprave, koje postavljaju na prostorima ne ugrožavajući i ne remeteći mir nikome, bijela plastična rugoba razvučena po polovici središnjeg zagrebačkog trga ima dozvolu. Neupitnu. I nisu problem ni manifestacije ni sajmovi, dapače, dobrodošli su, problem je šator za koji su Zagrepčani nebrojeno puta rekli: “Ne želimo ga na samom središnjem trgu.”
No, to “bilo” Zagrepčana, sažeto u jednostavnom “NE” nije doprlo ni do koga u Gradu. Jer da jest šator bi s ovim adventom napokon otišao u prošlost, a građani bi s oduševljenjem prihvatili drvene kućice za razne manifestacije i proslave na Trgu bana Jelačića.
Nekome je, čini se, jako nedostajao taj vašarski ugođaj, onaj koji se nikako ne uklapa u stil metropole, najmanje u trenucima kada se oči turista sve više okreću Zagrebu i kada Zagreb prima pohvale i priznanja sa svih strana.
Mi razvučemo šator – za dobrodošlicu svima, pa kada turisti fotografiraju, umjesto kadra banova postolja, ulaza Harmice ili pročelja kavane, neka love obrise plastičnoga šatora.
Za sjećanje i trajnu uspomenu na grad koji nije šator, nikada to uostalom neće ni biti. Šatorom, reći će neki, osiguravamo poduzetnicima mjesto rada, ali s druge strane, kao na primjeru vlasnika lunaparkova, drugim poduzetnicima pod “egidom” rugla branimo rad. A o ruglu već godinama odlučuju jedni te isti ljudi.
Poštovana novinarka ima pravo - onaj odvratni, šator na Jelačić Placu je pravo ruglo. Svojim neprimjerenim dimenzijama potpuno zaklanja vizuru trga (koji je, nota bene, površinom mali) i razbija sklad plohe na kojoj dominira ban Jelačić i, malo dalje, ali ipak dovoljno daleko da ne "smetaju" jedan drugome, Manduševac. Takav, i samo takav trg, sa tramvajskim stajalištima na svojoj južnoj strani te kavanskim terasama na sjevernoj, daje logičnu i uravnoteženu vizuru gradskog središta. Dodajem još, kako i česti, brojni štandovi sa besmislenom robom jednako porazno nagrđuju trg, te pješacima ometaju normalnu i frekventnu komunikaciju jug-sjever (sa Dolca kroz prolaz Harmica do tramvajskih stajališta). Uostalom, Jelačić plac nije jedini prostor u gradu za takve manifestacije, niti one, ruku na srce, spadaju u samo njegovo središte.