Maksimir je kao Central Park. Zato zaslužuje i iste sadržaje

Nedjeljni ručak, lagana šetnja pa kavica u prirodi. Zagrepčani znaju, zelenilo ne trebaju tražiti izvan svoga grada. Da bi uživali u svježem zraku, cvrkutu ptica, pikniku ili se jednostavno rekreirali na površinama koje nisu gradski asfalt, samo trebaju otići do Maksimira.

Žele li dan provesti s obitelji među egzotičnim životinjama, izgubiti se u šumi, hraniti patke na jezeru... mogućnosti u jedinom zagrebačkom spomeniku parkovne arhitekture nebrojene su. Jedino u čemu ipak ima ograničenja mjesta su na kojima se spomenuta kavica u prirodi, nakon nedjeljnog ručka, u Maksimiru može popiti.

U proljeće i jesen gotovo je nemoguće uhvatiti stolac na trenutačno jedinoj terasi u parku, onoj odmah pored glavnog ulaza. Nebitno, reći će mnogi, pa će, umjesto da ispijaju šalicu crnog napitka, prošetati do Zoološkog vrta u posjet životinjama ili sjesti na klupicu ispod drveta te u hladu uživati u boci vode ili soka. I zaista, broj terasa, odnosno kafića u Maksimiru bio bi potpuno nebitan da one jednostavno ne postoje. U parku se, međutim, pojavio drugi problem. Spor između Javne ustanove Maksimir i koncesionara tamošnjeg Vidikovca te Švicarske kuće ove je dvije kultne građevine zatvorio na dvije godine te onemogućio Zagrepčanima da u njima uživaju. I ne, dakako, samo u kavama koje tamo popiju, već i u jednom od najljepših pogleda u gradu, onome s popularnog Kioska, ali i u postavu galerije u Švicarskoj kući te tamošnjim jazz-večerima.

– Navikli su se ljudi da se tamo ne može i to je to, zaboravit ćemo – kažu šetači u Maksimiru, koji ipak nikako ne bi smjeli zaboraviti na spomenike arhitekture koji se u velebnom parku nalaze od 19. stoljeća. Već na proljeće opet će se moći uživati i u njihovim ambijentima, odmah nakon šetnje parkom, tek nekoliko hektara manjem od Central Parka u New Yorku. A budući da se za građane najnaseljenijeg grada u SAD-u u njihovu parku nude različiti sadržaji, ništa manje nisu zaslužili ni građani najnaseljenijeg grada u Hrvatskoj.