‘Indija lansirala raketu na Mars za 400 milijuna kuna’, ‘Bandić za nove semafore daje 300 milijuna kuna’ dva su naslova kojima su prošlog tjedna popraćena dva zanimljiva događaja na različitim krajevima svijeta. I dok su Indijci slavili svoj svemirski pothvat, gradonačelnik Zagreba slavodobitno je najavio najveći projekt u automatizaciji prometa u hrvatskoj metropoli. Samo po sebi nameće se pitanje kako je moguće da semafori, nadzorne kamere, nekoliko računala i računalnih programa u Hrvatskoj mogu stajati gotovo kao i indijska ekspedicija na Mars?
Poznato je da su svi projekti kod nas bili malo skuplji nego u drugim zemljama – autoceste, sportske dvorane, tuneli... Samo u obnovu maksimirskog stadiona dosad je utrošeno otprilike 800 milijuna kuna. Dakle, dvije rakete za Mars. Jedno od mogućih objašnjenja je i niska cijena rada u Indiji.
Iako je pohvalno što Zagreb pokušava riješiti svoje prometne probleme investicijom u suvremene tehnologije, stručnjaci upozoravaju da njihov učinak i neće biti tako velik jer one neće moći riješiti prometni krkljanac zbog sve više vozila na cesti, koje nisu građene za tolike kapacitete. A dosadašnja iskustva pokazuju da su svemirske misije svim zemljama donijele nove investicije, inovacije i otvaranje novih radnih mjesta. Dakle, rast ekonomije.
Ova priča podsjeća na megauspješnicu Zabranjenog pušenja iz 80-ih godina prošlog stoljeća – baladu “Pišonja i Žuga”. Ta dva urbana junaka sa sarajevskog asfalta čudila su se sa sjetom kako neki mogu gore (na Mjesec), a njih dvojica ni na more. U našoj reinterpretaciji preneseno na indijsko-zagrebačku priču, taj bi stih mogao glasiti - O, Bože, kako neki mogu gore (na Mars), a mi za te pare gradimo semafore.