Tada sam bio u vojsci kao dio prve prometne bojne hrvatske armade, a nedugo nakon toga čuvao i generala Janka Bobetka. Vraćao sam se navečer u vojarnu na Borongaju kad me prijatelj na porti zaustavio i iz sveg glasa povikao: “Kakva je to fotka, kakav si ti to maneken!”. Ništa mi u tom trenutku nije bilo jasno. Izvadio je zatim Večernjak, a na naslovnici moja supruga Katarina, najstariji unuci Marko i Matija te ja u šestinskim narodnim nošnjama ispred katedrale. Kakvo iznenađenje – kroz suze i smijeh prisjeća se 72-godišnji umirovljenik Josip Šeget dok nam pokazuje staru, požutjelu naslovnicu Večernjeg lista.
I to broja koji je izišao 15. siječnja 1992., točno prije 30 godina na dan kad je međunarodno priznata samostalna Republika Hrvatska. Osim što i danas čuva to novinsko izdanje, na sigurno je, dodaje, spremljena i hrvatska zastava koju njegov unuk Marko drži na fotografiji. Njezin je autor Siniša Hančić, dugogodišnji fotoreporter, a danas suradnik, među ostalima, foto i videoagencije Pixsell i Večernjeg lista.
A snimljena je, objašnjava Josip Šeget, dvije godine prije, kad su se 16. listopada 1990. na glavnom zagrebačkom trgu došli pridružiti povorci koja je pratila povratak kipa bana Josipa Jelačića. Bio je, podsjetimo, u vrijeme Jugoslavije preko noći razmontiran, ali ga je profesor Antun Bauer uspio spasiti i skriti u podrumu Gliptoteke. I to u 24 dijela, a sastavljali su ga u radionici Željka Šelendića i potom je, nakon 43 godine, vraćen na Jelačić-plac.
– Došli smo iz Gračana pratiti taj izvanredan događaj koji je okupio stotinu tisuća ljudi u centru grada. Među njima i naše Kulturno-umjetničko društvo. Ostali članovi su brzo otišli, mi smo ostali stajati ondje u nošnjama. Nismo ni znali da nas je netko slikao sve dok fotografija nije osvanula na naslovnici. Taj isti dan smo se fotografirali i u jednom malom studiju u centru grada, Kopešić, da imamo slike za uspomenu. Nošnje i danas čuvamo, ali su se malo stisnule u kemijskoj čistionici pa ne stanemo više u njih – kroz smijeh će supružnici Šeget.
Pokazuju nam, dakako, i zajedničku fotografiju u nošnjama i s crvenim šestinskim kišobranom u ruci koju imaju uokvirenu na zidu, ali i manje primjerke koje čuvaju u albumima.
Na dan njezine objave pak bili su, ističu, jako sretni, što su na naslovnici Večernjega lista dobili vrijednu memorabiliju za obitelj koja će se prenositi s generacije na generaciju, što zbog toga jer nisu mislili da će ikada doživjeti da će Hrvatska postati samostalna i suverena država.
– U ratu sam nastradao i bio tri mjeseca nepokretan. Granata je pala pokraj mene i “sredila” me. Veliku su žrtvu platili svi Hrvati. Ljudi su bili prognani, silovani, opljačkani i ubijeni. Kad sam kao dragovoljac 4. kolovoza 1991. godine vlakom stigao u Osijek s dvije putničke torbe u ruci, prvi sam put vidio kako cijela sela gore i padaju granate. Na televiziji se sve to činilo tako daleko. Ondje ni ptice više nisu pjevale, bilo je izuzetno teško, a Vukovar je bio zona sumraka. No, digli smo se kao feniks iz pepela. Da, moglo se učiniti nešto drukčije i uvijek se može bolje, ali unatoč svemu, postigli smo mnogo. Tada mi je bilo nezamislivo da ćemo danas biti u NATO-u, u Europskoj uniji ili da ćemo dogodine dobiti euro kao nacionalnu valutu. Toliko se toga promijenilo u tri desetljeća – govori Josip Šeget.
Prisjeća se i kako su prije 30 godina plaće bile manje od 100 tadašnjih njemačkih maraka, što bi danas iznosilo oko 400 kuna, a mirovine ni 50 DEM. Nije bilo ni deterdženta, ulja, kave..., a zbog nestašice struje isključivali su je svaki drugi dan.
Bila je to ljubav na prvi pogled
– Ali stigla su bolja vremena i za sve nas. Nakon rata sam se vratio u ZET, gdje sam još osam godina vozio autobus po cijelom gradu. Otišao sam u mirovinu i brzo se, nažalost, razbolio. Taman kada sam trebao 80. put darovati krv, otkriven mi je karcinom. Pobijedio sam ga u međuvremenu, ali od tada, nažalost, više ne smijem darivati krv – objašnjava umirovljeni vojnik i vozač koji je inače vodoinstalater po struci.
Zahvaljujući tome je i upoznao suprugu Katarinu, koja je svoj radni vijek provela u trgovini Željezare Sisak u Bogovićevoj, a s posla je, hvali je Josip, u nekoliko desetljeća izostala samo kada je morala ići na rodiljski. Katarina je jako mlada ostala udovica s četvero djece, odnosno kćerima Ozanom i Suzanom te sinovima Tonijem i Darkom. Trebalo joj je nešto popraviti u stanu pa joj je sestra preporučila Josipa. Čim je stigao u stan, govori, znao je da mu je ondje mjesto, imao je neki neopisiv osjećaj i prolazili su kroz njega trnci, a Katarinin sin Toni mu je odmah sjeo u krilo i nije se htio maknuti od njega.
– Možda netko ne vjeruje da postoji, ali bila je to zaista ljubav na prvi pogled, koja nas i dandanas tjera dalje i koja je s vremenom prerasla u mnogo više: poštovanje, predanost i brigu. Josip je u istom trenutku jako zavolio djecu i pokazao veliku brigu i ljubav prema njima. Bilo smo prvo prijatelji godinu i pol, a zatim smo se vjenčali i već smo u braku 43 predivne godine – ističe Katarina.
Izvrsno si odgovaraju i nadopunjavaju se, dodaje, jer je Josip temperamentniji, a ona mirnijeg karaktera. A tajna dugovječnoga braka, savjetuju, jest poštovati svojeg partnera, njegovati svaki dan privržen odnos te pokazivati ljubav i zahvalnost.
– Nikada moja Katarina nije bila ljuta. Ona je zaista anđeo i dar s neba, bolju ženu nisam mogao naći – kazao je Josip trenutak prije nego što je uputio poljubac svojoj supruzi. Danas žive u kući na Črnomercu, točnije u Ulici Branka Klarića, gdje je Josip rođen. Sagrađena je na mjestu na kojem je njegova obitelj već generacijama. Najveselije je kada se svi okupe za blagdane, rođendane, imendane i druge posebne prigode.
– U tih 30 godina od priznanja slobodne i samostalne Hrvatske svašta se promijenilo. Danas, uz četvero djece, imamo sedmero unučadi, Viktoriju, Marka, Matiju, Tina, Marija, Brunu i Kristijana, te praunuku Gloriju i praunuka Dominika – nabrajaju supružnici Šeget. Mnogo im se sretnih trenutaka dogodilo u posljednja tri desetljeća, a najljepše uspomene su im vjenčanja i krštenja djece, unuka i praunuka.
– Voljeli smo jako i planinariti. Tako smo s djecom i unucima prošli, primjerice, Sljeme uzduž i poprijeko, a dva puta smo se popeli i na Triglav. U međuvremenu smo tri puta uživo vidjeli i Svetog Oca, papu Ivana Pavla II. Prvi put u automobilu kod Botaničkog vrta dok se vozio do hipodroma, bili smo na tri metra od njega. Išli smo i na svetu misu kad je bila na hipodromu, gdje se okupilo milijun ljudi. S dečkima smo ondje prenoćili u vrećama za spavanje. Šogorica, koja je tada radila u hitnoj službi i bila dežurna, rekla je da je to prvi put da se okupilo toliko ljudi a da nikome nije pozlilo. Pravo čudo. To je teško riječima opisati, treba se doživjeti. Jedinstveno iskustvo. Išli smo nakon toga i u Čepin i Mariju Bistricu, gdje smo također vidjeli papu – ističe Josip.
Prošli su i posjetili, dodaje, na desetke mjesta po cijeloj hrvatskoj obali, od Mljeta do Krka i Istre.
– Imamo predivnu domovinu i bogatstvo u jednoj državi. Jako smo kratko na ovoj zemlji, treba iskoristiti svaki trenutak – kaže.
Najveća promjena u životu im je ipak, slažu se, aktualni nevidljivi neprijatelj, odnosno epidemija koronavirusa.
– Sve se dogodilo nekako naglo i neočekivano. Više ne možemo na svetu misu u crkvu, gledamo je samo preko televizije. Djecu i unuke ne vidimo toliko često jer smo ipak stariji pa pazimo da držimo fizičku distancu. Nadajmo se da će agonija što prije završiti – govore Josip i Katarina Šeget, dodajući da su po prirodi veseljaci koji u slobodno vrijeme vole pjevati i plesati. Posebice se raduju kad mogu ići uživati u nastupima folklornog ansambla Lado, ali i u tome ih je korona malo zakinula.
Ponose se svojom obitelji
Što se tiče njihove obitelji, unuci koji su s njima na fotografiji s Večernjakove naslovnice, Marko i Matija, danas imaju, kažu Šegeti, vlastitu i uspješnu grafičku tvrtku ABN grafika. Tin radi u robnoj kući, a unuk Bruno studira novinarstvo i usporedo radi na televiziji. Mario je na studiju strojarstva, a Viktorija na Pravnom fakultetu.
– Marko među unucima zasad jedini ima djecu, a Kristijan je završio mehatroniku i lanjske jeseni oženio se za Katarinu. Kći Ozana je pak u mirovini. Radila je u Plivi, a završila je za programerku. Darko je pohađao Školu primijenjene umjetnosti i bavio se zlatarstvom, a Toni je broker, ali se našao u parketarstvu. Kći Suzana radi u Zavodu za mjeriteljstvo. Svi su jako vrijedni, pošteni i iznimni ljudi – ponose se supružnici Katarina i Josip Šeget svojom obitelji.
Ostatku članka nemam prigovora. Bog ih blagoslovio i svako im dobro.