Od sve te roštiljske inflacije/invazije na kraju se čovjek muči da pronađe pravi ćevap. Od univerzalnog specijaliteta zapadnog Balkana napravili su sve. Ekskluzivne restorane u kojima se ćevapi i pljeske jedu najskupljim beštekom s tanjura od najfinijeg porculana, a salate sole Peugeotovim soljenkama.
Što se, jasno, adekvatno i plaća. Koliko se takvih mjesta u Zagrebu pojavilo, mislio bi čovjek da je ćevap dio “haute cuisine” koji je u Hrvatsku došao iz Francuske ili Italije. Pa odnedavno imamo i ćevape u palačinki, još odnedavnije i pohane ćevape. Pa se o tome snima i video da što bolje shvatite kako se to radi. Odnosno kako se to nipošto ne bi smjelo.
Jer ćevap, pa onda i drugi specijaliteti s roštilja, nije ništa drugo doli narodno jelo za 30-ak kuna koje se jede stojeći. Koncept je to na kojem jedne Mimice sa svojim ribicama egzistiraju već 70 godina. Ondje se dolazi zbog brzog i kvalitetnog obroka koji nikada ne iznevjeri. Ćevap je naprosto ćevap, banjalučki ili sarajevski, to su mnogi, bojim se, već zaboravili.
Dugo već gledam kako nema mjesta u gradu gdje se s nogu može pojesti dobar ćevap u somunu. Uostalom, vječni je zagrebački problem manjak restorana gdje ćete žlicom pojesti kakav čobanac, fiš ili gulaš, a da ne bankrotirate prije nego što ste došli do kraja tanjura. Ćevap ne želi biti ništa drugo nego ćevap.
Jeftino i zasitno jelo čiji okus ćete osjećati cijeli dan i vratiti mu se. Nažalost, prečesto ćete se umjesto okusa sjećati – žgaravice. Ne trebaju ćevapu, pa ni filekima, čobancima i fišu, raskošni prostori i skupi bešteci. Bitno da je čisto i uredno, s gazdaricom i osobljem koji će vas uvijek dočekati nasmiješeni i s pristojnim gemištom nakon dobrog objeda. A nikada za ćevap nije bilo pogodnijeg vremena!
Nikada se brže nije živjelo, nikada nije bila veća potražnja za brzim i kvalitetnim zalogajem. Idealno za balkanski fast food! Hvala lijepa, pomodni hamburgeri i pizze, dajte nam još mjesta poput The Chevapa. Dotad, čekamo vas u našim Kupicama, Osijecima, Orkanima, Vuglecima...
Bivšu vojsku sam služio u Sarajevu i mada je od tada prošlo puno godina nikad neću zaboraviti okus i miris ćevapa na Baščaršiji ! Neponovljivo!