Zvali su ga “hramograditelj”. Epitet je to koji mu je tisak 19. stoljeća s pravom dao. Jer sudjelovao je u restauraciji Markove crkve, franjevačke crkve na Kaptolu, crkve u Remetama, grkokatoličke crkve sv. Ćirila i Metoda, pročelja crkve sv. Katarine... No najpoznatije zagrebačko djelo mu je katedrala kojoj je posve izmijenio izgled. Arhitekt Herman Bollé zbog gradnje dvaju umjesto jednog tornja u to je doba često bio prozivan. A kako bi današnjim Zagrepčanima objasnio zašto je baš on odabran za taj posao, “oživio” je i prošetao se hodnicima Muzeja grada Zagreba. Odnosno, učinio je to Dragan Damjanović, profesor s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, koji se već godinama bavi ostavštinom Bolléa. Odjenuo je odijelo nalik na ono u kojemu je zagrebački graditelj hodao, stavio šešir sličan njegovome i – ušao u “cipele” slavnog arhitekta.
Ravnatelj je Adolf Mošinski
Imao je dobar razlog da to učini. Jer posljednji vikend prije fašnika muzej na Gornjem gradu svake godine, i to već 20. godinu zaredom, metodom “žive povijesti” predstavlja povijest metropole. Djelatnici muzeja, vanjski suradnici i njihovi prijatelji te članovi obitelji kostimiraju se u ličnosti iz prošlosti i u prvom licu faktografske činjenice interpretiraju na zabavan način. Da u tome iz godine u godinu uspijevaju, govori i činjenica da hodnicima Muzeja grada Zagreba tijekom trajanja edukativnog programa “Žive slike” prođe i do tri tisuće ljudi, a velik je interes bio i proteklog vikenda. Čekalo se pred vratima muzeja prije samog otvaranja i po pola sata, a da bi se došlo do pojedinih likova, moralo se probijati kroz gužvu. Ravnatelj MGZ-a Vinko Ivić preuzeo je ulogu domaćina te postao Adolf Mošinski, jedan od gradonačelnika Zagreba, što je već standardni “postav”, a među desetak novih ličnosti je i Herman Bollé.
Svake godine, kaže voditeljica promidžbe i marketinga MGZ-a Ana Torić, uvedu novitete kako bi “Žive slike” ostale zanimljive i njihovim stalnim gostima. U novu ulogu stavila se i sama te postala dama iz Orient Expressa u posjetu Zagrebu. A prvi se put muzejom prošetala i subreta u kabaretu Micika Žličar, koju je utjelovila njezina sestra. S obzirom na nedavno otvorenu izložbu “Moda i odijevanje u Zagrebu 1960-ih”, muzejom su se prošetale i manekenke tog doba – Regina Jeger i Nuša Marović, modna novinarka Mila Mirković, direktor Zagreb-tekstila Branko Erić te indonezijski predsjednik Sukarno u svom posjetu Zagrebačkom velesajmu.
– Pri izradi scenarija nastojimo oživiti ljude iz zagrebačke povijesti koji i nisu toliko poznati, poput vlasnice bludilišta Rože Aranjoš ili gospodina Majcena, upravitelja središnjega gradskog groblja na Mirogoju – govori Ana Torić.
Svaka je “ličnost” okružena muzejskim eksponatima kojima daje dodatno značenje, a kako bi interpretacija bila što vjernija povijesnim svjedočanstvima, pomažu im i kopije dokumenata, isprava, reklama te objava za kazališne i filmske predstave. Tako su, primjerice, posjetitelji kod lika Paule Landsky, prve ZET-ove kondukterke, mogli vidjeti kako je početkom 20. stoljeća izgledala tramvajska karta, a primjerak časopisa “Svijet” poslužio je voditeljici knjižnice MGZ-a Mileni Bušić, koja se odjenula u skijašicu iz 1920-ih, da pokaže kako je u to doba izgledala moda za taj zimski sport. Kralj Bela IV. i kraljica Marija otkrili su, pak, i detalje svog privatnog života te ispričali da su imali desetero djece, da su isto godište te da su iste godine i umrli.
– Imali smo 64 godine. Ja sam preminula dva mjeseca nakon svog supruga – govorila je okupljenima kraljica Marija, dok je Bela IV., odnosno voditelj Miljenko Cvitković Minja, šaljivo dodao da očito nije mogla živjeti bez njega. Prva hrvatska operna pjevačica Sidonija Rubido Erdödy čak je i zapjevala budnicu “Još Hrvatska ni propala” dok je ispod ruke držala ilirca Ljudevita Gaja. A gradski krvnik Valentin sedmogodišnjem je Pavelu Dacoviću pokazao kako je mučio coprnice.
– Probaj ovdje staviti prst, neću ti ništa – govorio je krvnik dok je držao mučilo zvano škrip. Maleni Pavel nije pristao na njegovu igru pa je to bez straha učinila njegova baka Marijana.
Svatko odabire svoj lik
No da bi uopće došlo do takve improvizacije, istaknula je Ana Torić, potrebno je puno truda.
– Muzej dosta studiozno pristupa cijeloj priči. Likove ne utjelovljuju profesionalni glumci, kao što se to čini u sklopu sličnih projekata u svijetu, no jednako se ozbiljno pristupa tom poslu. Za uloge se i uči, i to mjesecima. Svatko uglavnom sam odabire lik koji će glumiti. Neki su kostimi iz našeg fundusa, a nešto posudimo od HRT-a, iz Jadran filma i HNK. Gleda se čak da osobi i fizički sličimo – kazala je Ana Torić.