Na Jelačić–plac donijeli smo najbolje delicije iz našeg kraja

Od Požege i Županje, sve do Vukovara, nema nigdi ovaki – kulina. I zaista nema, kunu se istočnohrvatski OPG-ovci, a da je ovo slavonsko “zlato” toliko dobro, može se uvjeriti degustacijom u samoj zagrebačkoj jezgri, odnosno na Jelačićevu trgu, na kojem se upravo odvija prvi sajam od početka koronakrize. “Domaće je domaće”, pod organizacijskom palicom udruge branitelja proizvođača “Panonija”, traje do subote, a jučer – na prvi dan sajma, okupilo se dvadesetak proizvođača domaćih delicija i rukotvorina, koje ni pljusak nije spriječio da svoje štandove “ulickaju“ i spreme za posjetitelje.

Putuje s košnicama

– Jedva smo dočekali da se vratimo na staro. Išli smo u međuvremenu po manjim lokalnim sajmovima, ali trebao nam je ovakav veći – govori Međimurec Boris Pogorelec. U svojoj je obitelji treća generacija koja se bavi proizvodnjom drvenih predmeta poput kuhača, daski ili ribeža, no najpoznatiji su po ručno pletenim košarama kojih ima u svim varijantama. Kupiti se mogu one manje za čuvanje voća, ali ima i većih koje su u funkciji transportera za mačke.

– Ne postoji stroj na ovom svijetu koji bi ih pleo umjesto nas. Za samo jednu nam treba oko dva sata – objašnjava obrtnik iz Kotoribe. Pletenje je finalni korak, a za samu pripremu repromaterijala, odnosno vrbovih šiba, koje donesu sami s polja, potrebno je nekoliko dana. Nakon što ih uberu, tonu šiba kuhaju u kotlu, osuše i ogule. A tajne i procedure za pravljenje svojih suhomesnatih proizvoda, pak, iz županjskog OPG-a “As” kažu da skrivaju kao zmija noge, no nama su ipak otkrili nekoliko trikova.

– Kulin treba dimiti bar osam mjeseci, a štos je u tome da se mora naložiti vatra s jasenom ili grabom – govori Zdenko Miličević iz “Asa”.

“Barataju” u svojem kraju sa stotinu svinja, a za njihov uzgoj savjetuju da ne smiju biti mlađe od godinu i pol jer je meso tada dovoljno “zrelo” za preradu. Savjetuje i kako prepoznati dobar kulin.

– Boja, koja se dobije stavljanjem domaće paprike, treba biti bakreno crvena, a miris mora biti po dimu – navodi Miličević. Za one koji, pak, traže nešto slatko, dobar se med s ličkih livada može pronaći na štandu Dragice Marinović iz Petrinje.

– Na našem OPG–u med proizvodimo već desetljećima, a napravimo ga oko šest tona godišnje. Šalje se po cijelom svijetu, od Francuske do Australije – govori ova “seleća” pčelarica koja sa svojih 120 košnica putuje po Hrvatskoj ne bi li pronašla idealnu livadu za oprašivanje.

Odjeća “rustikalnog” štiha

A osim nečega za “pod zub”, na štandovima ima i odjeće, posebice rustikalnog “štiha”.

– Na tkanini iz Gospića rade se tradicionalni pečki vezovi i šlinge. Treba otprilike tjedan dana da se svega nekoliko motiva uveze na jednu nošnju – govori Zagrepčanka Zrinka Kunić, koja na štandu prodaje narodne nošnje svoje kćeri i dizajnerice Adrijane.

Ona je, naime, naslijedila ljubav prema tradiciji od majke Zrinke koja je od malih nogu plesala u nacionalnom ansamblu Lado.

– Za uvezivanje je potrebna mirna ruka i koncentracija. Usto, s nošnjom treba biti posebno oprezan zato što je rađena od prirodnog materijala koji ne trpi vlagu – objašnjava Z. Kunić.