Na Savici, u Dugavama i Trnju zasadio sam više od tisuću raznih stabala

Ustaje u četiri ujutro, sa sobom ponese lopatu i sadi stabla po gradu. I tako više od tri desetljeća. Znao se i “zamaskirati” u djelatnike Zrinjevca, a ono što radi, smije se Vladimir Dimić, i nije baš legalno pa su ga tako komunalni redari nekoliko puta i privodili. Ipak, ne može mu nitko ništa jer, kaže, ne radi baš ništa loše.

Stabla posvetio glumcima

– Sve je počelo 1986. kada sam odlučio posaditi jedno stablo godišnje, tek toliko da vratim planetu sav kisik koji sam potrošio – objašnjava. Nakon što je jednom zabio lopatu u zemlju i posadio stablo u Trnskom, navukao se, a drveće je samo nicalo. Uglavnom je sadio na gradskim lokacijama gdje je nedostajalo zelenila, a o njegovim pothvatima znali su samo najbliži. Desna mu je ruka bio kultni Nosonja iz Smogovaca, glumac Đorđe Rapajić.

– Malo ljudi zna da je on završio i šumarstvo pa mi je on pomagao s tehničkim dijelom. Bili smo dobri prijatelji pa sam jedan orah posadio i za njega – objašnjava V. Dimić.

A nije ovaj popularni glumac jedini kojemu je “posvetio” stablo. Na nasipu je posadio i lipu za Enu Begović, Predrag Vukošić dobio je drenak, a Aleksandru Srnecu zasadio je magnoliju. Najčešće sadi po Savici, Trnju i Dugavama, a do sada je posadio oko tisuću stabala, od kojih je “preživjelo” njih petstotinjak.

Uspomena na djeda

Inspiriran njegovim podvizima, snimatelj Dalibor Platenik napravio je i film “Čovjek i drvo”. Ne voli, kaže, govoriti o sebi, ali na snimanje filma pristao je iz jednog razloga.

– Radim ovo za svoj “gušt” pa zato ne volim previše govoriti o tome. Ipak, nemam više malo godina i vrijeme je da izađem iz ormara – objašnjava kroz smijeh. Sadnja, zalijevanje i briga oko stabala, dodaje, sve su mu teži i vrijeme je za neke nove generacije. Kada bi barem jednog gledatelja ponukao da shvati koliko je drveće vrijedno te da svatko može saditi stabla, napravio bi puno, smatra V. Dimić. Ipak, otkriva, postoji još jedan razlog.

– Imam jednogodišnjeg unuka pa sam želio da mu ostane uspomena na mene. Ipak, nema svatko film o svome djedu – smije se V. Dimić.