Tko god uđe u ovaj muzej, ne iziđe isti.
Fotografije, osobni predmeti i dokumenti Alojzija Stepinca posvećeni djelovanju tog blaženika šalju jednu poruku – isplati se trpjeti, ljubiti i praštati. Tim riječima časna sestra Anđelita Šokić, kustosica Muzeja bl. Alojzija Stepinca, posjetitelje uvodi u postav smješten pored zagrebačke katedrale. Na samom ulazu u muzej u kuli Nebojan stoje Stepinčevi misni plaštevi, pastirski štap koji mu je poklonio školski prijatelj, pučki pisac Janko Matko, biskupski prsten, ali i naočale koje je koristio, škare za papir, pa i pisaći stroj kojim je napisao mnoga pisma i propovijedi.
Prepoznaju svoje pretke
Tu je i golemi križ koji je Stepinac 1937. nosio ulicama Jeruzalema, a u Zagreb ga prenio brodom kada je sa skupinom hodočasnika išao blagosloviti oltar u čast sveca Nikole Tavelića. U muzeju je i crno-bijela fotografija njegovih roditelja Josipa i Barbare rođene Penić.
– Ocu je to bio drugi brak. A i sam Alojzije neko je vrijeme razmišljao o ženidbi, prema očevoj želji – govori s. Anđelita Šokić dok ulazi u prostoriju posvećenu Stepinčevu djelovanju za 2. svjetskog rata, kao i sudbenom procesu vođenom protiv njega. Ondje je posebno obilježen zid s tisućama imena. – To su ljudi za koje se blaženi Alojzije Stepinac osobno založio za vrijeme 2. svjetskog rata. Ima ih više od 15.000. Kad se samo pogleda posljednji pasus, vidi se da nije birao ni rasu ni vjeru onih kojima je odlučio pomoći. Jednom mi je prišao i jedan od 7500 srpske siročadi s Kozare koje je blaženi Stepinac smjestio po obiteljima i karitativnim ustanovama. Mnogi prepoznaju svoje pretke – kaže s. Anđelita Šokić. Odmah ispod prikazuju se već požutjela pisma napisana za potrebe svjedočenja tijekom Stepinčeva procesa. Iako su različita, ta svjedočanstva imaju jedno zajedničko – rukom crvenim slovima ispisano “ne” u desnom uglu papira.
Javili: Bit će puštena kući
– Jakov Blažević, glavni tužitelj u postupku, tako je označavao svjedočanstva koja nije želio koristiti u procesu – pojašnjava s. Anđelita Šokić, dodajući da Stepinac nije ni znao za što ga se tereti. Ovo je tek jedno svjedočanstvo: “Milosavljević Marija, žena pravoslavca, koji je u prevratu pobjegao u Srbiju, ostala je sama s petero djece. Krivo obtužena bila je odvedena na Sudbeni stol u Zagrebu. Petero djece obratilo se na preuzv. gosp. Nadbiskupa, da bi se zauzeo za njihovu majku. Dne 18. XI. 1942. javilo je Ministarstvo pravosuđa da će M. M. za koji dan biti puštena kući”.
Bog i Hrvati!