Okupljanja “zemljaka”
Šezdesetih i sedamdesetih godina špica je “radila” svaki dan. Dolazilo bi se oko sedam, neki bi u osam otišli u kino, a najuporniji ostajali bi do pola dvanaest, dvanaest, do posljednjih tramvaja. Raspravljalo se o najvažnijim temama dana. Rijetko se odlazilo u kafiće i gostionice. Nije bilo love. Najuporniji su bili brucoši, pa oni s druge godine studija jer je to svakovečernje okupljanje ipak bila nostalgija za rodnim krajem.
Kako su godine prolazile, tako se sve više postajalo stanovnikom velikoga grada i bila je sve manja potreba za “zemama”. No, špice su bile pune jer su svake godine dolazili novi studenti sa željom da vide svoje i čuju što ima u rodnom kraju. Tih je godina svaki grad iz unutrašnjosti imao u Zagrebu svoj zavičajni klub gdje su se “zemljaci” okupljali. Jedan od najpoznatijih, barem meni, bio je Slovenski klub, zbog toga što je u njemu bio i sjajan plesnjak, ali i zgodne cure. U to su vrijeme posljednji tramavaji kretali s Trga prema Remizi u pola dvanaest, a sljedeći je išao tek za jedan sat. Taksisti, njih nekoliko, bili su na stajalištu na početku Praške, pa onda jedno vrijeme na početku Petrinjske. Tko je zakasnio na tramvaj, mogao je taksijem. Studenti si taj luksuz nisu ni u snu mogli priuštiti pa su išli cipelcugom.
Najveći sportski događaj
U onoj bivšoj zemlji imali smo Euroviziju u Zagrebu. Nismo imali Olimpijadu. Ali je 1987. u Zagrebu održana Univerzijada. Baš uoči otvorenja rodio se petmilijarditi stanovnik svijeta Matej Gašpar. Tadašnji glavni tajnik UN-a Perez de Cuellar došao je na otvorenje Univerzijade, pa je posjetio i rodilište u Petrovoj da vidi malog Mateja i njegovu majku. Pa je malom Mateju svašta obećao. Kada je on postao odrastao čovjek, ispričao mi je da od pustih obećanja nije bilo ništa. Vjerojatno je glavni tajnik računao da ih dvodnevni Matej neće zapamtiti.
Zagreb je tada malo promijenio svoje lice. Renoviran je tadašnji Trg Republike, pojavio se Manduševac, gimnazija na Rooseveltovu trgu pretvorena je u Muzej Mimara. Na studentskoj priredbi sudjelovali su sportaši iz 122 države, bilo je 6423 prijavljenih. Pamtimo je po simpatičnom logotipu i maskoti Zagiju autora Nedjeljka Dragića te po sportskim objektima koji su tada sagrađeni, poput Košarkaškoga centra Dražena Petrovića. Zagreb je za Univerzijadu dobio i novi autobusni kolodvor, novi ulaz na Velesajam, galeriju Gradec...
Početno slovo Univerzijade je U. Ali veliko U je i simbol ustaštva. Pogotovo je to slovo bilo nepoželjno u bivšem sustavu. Organizatori su se dosjetili (lukavi komunisti-lingvisti) pa su slovo U zamijenili ipsilonom – Y. To je jedina Univerzijada koja je bila – Yniverzijada. Ne znam čija je to bila ideja, ali se sjećam da je otvorenje bilo spektakularno. Svečanost je organizirao Duško Ljuština, direktor Sektora za kulturu grada Zagreba, a redatelj je bio Paolo Magelli. Neću nabrajati imena ljudi koji su sudjelovali u realizaciji programa jer bi bilo nezgodno nekoga preskočiti, ali to je bio najbolji posao koji je u Zagrebu odrađen kad su u pitanju sportski događaji kojima smo bili domaćini.
Novi fosili su te 1987. predstavljali Jugoslaviju na Eurosongu u Bruxellesu. Osvojili su četvrto mjesto pjesmom “Ja sam za ples”. Te je godine održan i Festival zabavnih pjesama posvećenih Zagrebu. Dobio sam prvu nagradu za tekst. Autor glazbe je Mario Mihaljević, a pjeva Zdenka Vučković. To je pjesma “Mijenjamo se moj Zagreb i ja” koja se i danas emitira na radiostanicama. Ovo je prilika da objasnim neke njezine stihove. U pjesmi se kaže da na Trgu nema sata. Da, tada ga nije bilo jer se Trg renovirao pa je nekoliko mjeseci bio bez Lebarovićeve ure. Onda ima stih “peta muška poput Prada”, misli se na preuređenje gimnazije u Muzej Mimara, koji je tom prigodom svečano otvoren. Gimnazije su preuređene, ali jedino Peta muška nije. Ali Zdenka to tako lijepo pjeva, pogotovo svoj biografski dio:
Odrasla je odrasla djevojčica mala
Mlado drvo dobilo je grane
Sada znam što tad nisam znala,
Odrasla je odrasla djevojčica mala.
Mijenjamo se mijenjamo moj Zagreb i ja...