Odnos zagrebačkih vlasti prema planiranju i uređenju javnog prostora netransparentan je.
U najmanju ruku. Zaključak je to arhitekata koji su se okupili na tribini ne bi li javno izrekli zajednički stav o intervencijama kojima svjedočimo u posljednje vrijeme. O problemima struke govorili su predstavnici Arhitektonskog fakulteta, Društva arhitekata Zagreba, Udruženja hrvatskih arhitekata i Hrvatske komore arhitekata. I, mora se dodati, još prilično stidljivo. Njihovo je istupanje, čini se, tek vrh ledene sante, a da se u Zagrebu gradi stihijski vide i sami građani. Utvrdili su to i ovi stručnjaci ističući takvu praksu kao jedan od glavnih problema. Vizija grada, smatraju arhitekti, više nije jasna ili jednostavno ne postoji. Problem su i zakrčene javne površine, posebice u središtu grada, kojim se više gotovo ne može hodati, a upitno je i kretanje vatrogasaca i hitne pomoći.
No, ne može se uprijeti prstom u samo jednu osobu, smatraju arhitekti. A opet, zadatak pronalaska određenog javnog natječaja jednak je traženju igle u plastu sijena. Ako ga raspišu. Jer to u posljednje vrijeme nije slučaj. Je li problem cijena javnih natječaja, čija provedba ne može proći ispod dvjesto tisuća kuna? Puno je skuplje, složit će se arhitekti, ali i građani, graditi po metodi pokušaja i promašaja. Činjenica jest – ako želite da nešto bude dobro, to se mora dobro i platiti. Nisu uzalud naši stari zapisali poslovicu “koliko para, toliko muzike”. A ako imamo na raspolaganju i usluge stručnjaka koji to mogu realizirati, “di ćeš bolje”. Struka je tu da izreče svoj stav i, kad istupe vezano uz određenu intervenciju, moglo bi se i poslušati što kažu.
A ne njih, kojima je posao uređenje i planiranje javnog i privatnog prostora, marginalizirati i raditi po svome. Svaki je problem rješiv, potrebne su samo ambicija, želja i volja da se to učini.
osim javnih natječaja za oblikovanje javnih prostora važni su transparentni javni natječaji za njihovu izvedbu... bez jakog izvedbenog i financijskog nadzora takvi natječaji su idealni za kriminal kojeg provode političari i njihovi građevinski igrači... ako neka investicija realno košta 100 jedinica građevinski pajdaši se dogovore i odrede da će najniža cijena biti 300 jedinica... onda se jedan od njih po dogovoru javi na natječaj sanajnižom ponudom od 300 a ostali pajdaši ponude više da bi ovaj bio izabran... taj izabrani za kooperante uzima te svoje pajdaše... kada radovi budu gotovi naručitelj isplaćuje tih 300 jedinica a razlika od 200 koja je plaćena iz budžeta lokalne samouprave ili države podjeli se između političara glavnog u tom poslu, njegovih najbližih likova koji znaju za sve to i građevinskih pajdaša... zagrebačke investicije nisu bez razloga tako skupe a ni neke druge za koje znamo kao što je bilo bojanje tunela... u zemlji teško korumpiranih političara stalno treba kontrolirati i provjeravati realnu koštu investicija jer se u suprotnom građani neprekidno potkradaju za ogromne svote... a političare koje sud proglasi krivim treba kažnjavati maksimalnim kaznama zatvora i oduzimati im imovinu u vrijednosti u kojoj su na taj način pokrali i oštetili porezne obveznike i platitelje prireza