Nazor je uživao razglabati s Goranom i šetati se vrtom

Volio je duge šetnje po brežuljcima Šalate.

Znao je “potegnuti” preko Mirogoja do Mihaljevca. O svojim je putevima Vladimir Nazor i pisao u svojoj knjizi “Zagrebačke teme”.

–Najmilija mi je šetnja nedograđenom Schrottovom ulicom, odakle se s uzvisine otvara vidik na brežuljkov hrbat s one strane Medveščaka, na Sljeme i na tornjeve mirogojske - pisao je Nazor retke koji su najčešće nastajali za radnim stolom u obiteljskoj kući na “Švabinom brijegu”. Za istim stolom razglabao je s prijateljem Ivanom Goranom Kovačićem. Ili pisao za pisaćom mašinom dok je sestra Irma, s kojom je živio, čitala na kauču.

Sjedi u njegovoj sobi

U Grškovićevoj 36, nekadašnjoj Gregorijančevoj ulici, danas u istoj sobi vrijeme voli provoditi Nazorova pranećakinja Olga Perić.

Sada je to elitniji dio grada, no od 1937. do 1942. godine, kada je Nazor tamo živio, Šalata je bila periferija.

–Kuća je izvana ostala ista kao i tada. Jedino što su dva čempresa, koje je posadio, mnogo veća - priča Olga Perić, inače profesorica s Odsjeka klasične filologije Filozofskog fakulteta. Iako je većinu namještaja, ali i rukopisa Nazorova sestra Irma donirala Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Institutu za književnost, u Grškovićevoj gospođa Perić još čuva njihov mali stolić, veliku masivnu škrinju, ali i sliku “Grobnik na Kordunu”. U kući koju je Nazor sagradio 30-ih godina živi već 5. generacija obitelji.

–Tu su i moja djeca, kao i četvero unuka - kaže Olga Perić.

Djeca mu sjede u krilu

Mali dio rukopisa, ali i indeks s Mudroslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je pohađao jedan ljetni semestar 1896./97. godine gospođa Perić čuva u Nazorovoj rodnoj kući u Boboviščima na Braču.

– Predavao mu je i Antun Heinz, utemeljitelj Botaničkog vrta. A iz indeksa se vidi da je to kratko vrijeme živio u Preradovićevoj 14 - priča Olga Perić, koja se dobro sjeća pjesnika kojeg je zvala “ujko” iako je on zapravo bio ujak njezina oca Ive. Kada je 1949. Vladimir Nazor umro bilo joj je sedam godina. Kako Nazor nije imao svoje djece, malena Olga bila mu je kao unuka jer je bila prvo dijete njegovih nećaka i nećakinja.

– Sjećam se kako smo odlazili na nedjeljne ručkove još dok je s tetom Irmom živio na Tuškancu. Prema meni je bio jako blag i nježan. Jako je volio djecu, s kojom se družio do kraja života, i prava je simbolika da se danas u Bobovišćima djeca igraju oko njegova spomenika i sjede mu u krilu, baš kao što sam mu ja sjedila. Uzeo bi me na koljena, pričao mi i čitao. Na Šalati je najviše vremena volio provoditi u vrtu - prisjeća se O. Perić, koja se u vrijeme kad se ona doselila 1946. igrala na ulici, a koljena prljava od asfalta čistila su se - benzinom.