Zvonko Špišić: Nemam nijednu sačuvanu ploču, a svaku od 370 pjesama mogao bih i sad otpjevati

Jednostavnost je najteže živjeti, ali on se, govori, trudi živjeti upravo na taj način. Za sebe kaže da je perfekcionist, pa je često, nakon što je napisao glazbu za neku pjesmu, čak godinama čekao autora koji će napisati riječi baš onako kako ih je on zamislio, a ususret svom 78. rođendanu, koji je 26. veljače, Zvonko Špišić ispričao je, napisao je i otpjevao baš sve.

Legendarni hrvatski šansonijer, skladatelj, tekstopisac, aranžer i likovni umjetnik danas vrijeme provodi uglavnom u svojoj kući na Trešnjevci, najčešće gledajući emisije o kulturi.

::Prije petnaest godina prestali ste se baviti glazbom. Nedostaje li vam?

Tada sam održao sjajni koncert u Lisinskom, "40 godina s glazbom", i obećao svima da je to sve od mene. Ne mogu se sad vratiti i prekršiti obećanje. Zaista, napisao sam i otpjevao baš sve što sam mislio u životu i za to više nemam potrebe. Sad sam i nešto lošijeg zdravlja, da samo nabrojim sve bolesti, trebao bi mi čitav popis.

::Jeste li ostali povezani s publikom? Mnogi još uvijek za vas kažu da ste "zlatni trešnjevački dečko", a izlaze i knjige inspirirane vašim pjesmama.

Izlazim uglavnom kad vani zatopli, ali i to najčešće samo ispred kuće. Svi me tada pozdravljaju, moji susjedi, naravno, ali i ostali koji još uvijek vole i pamte moje pjesme. Milioner, Barbara, Bicikl tada se redovito pjevuše, a to mi bude drago. Dečko više nisam, ali Trešnjevci pripadam od rođenja. Što se tiče knjiga, prije nekoliko godina jedna je izašla u Srbiji, a nedavno sam dobio jednu i s Kosova, obje su inspirirane mojim pjesmama iz kvarta.

::Trešnjevačka balada pjesma je koju ste posvetili svom kvartu, je li Trešnjevka jedna od vaših prvih ljubavi?

Rodio sam se u ovoj kući i ovdje živim čitav svoj život. Živim za Trešnjevku, a i za Zagreb, i sve to vidi se po mojim pjesmama. Kad sam pisao o njima, to su bila više ljubavna pisma, manje pjesme. Sama Balada nastajala je čak devet godina. Imao sam naziv pjesme i jedva sam našao nekog tko će mi napisati baš ono što sam želio. Veliki pjesnik Drago Britvić napravio je to nakon četiri godine, a onda je pjesma još pet godina stajala u ladicama radiopostaja. Tek kad se počela puštati na radiju u Ljubljani, prepoznali su je i u Zagrebu. Nakon toga Balada je postala slavna, zvali su me u Sarajevo, Beograd, ali i sve ostale gradove Europe svugdje, samo da pjevam o Trešnjevci, i to uvijek samo u pratnji velikih orkestara. I u Zagrebu sam nastupao baš svugdje. Doduše, nisam u onom "zlatnom" toaletu na Trgu.

Sam si ne puštam glazbu, odnosno ne slušam ništa, ali pratim i festivale i Euroviziju, a pratim redovito i emisiju The Voice. Ljudi koji tamo pjevaju zaista su sjajni, svaka im čast, samo bih volio da pjevaju više na hrvatskom.

::Balada govori, među ostalim, o zagrebačkim fakinima. Postoje li još oni?

Mislim da ne. Doduše, nestašluka će uvijek biti, ali danas su nešto drukčija, možda čak i malo smirenija vremena.

::Pratite li danas nastupe svojih kolega?

Moji kolege su umrli. Za ovo što se danas događa, za tu našu scenu, ne znam ni što bih rekao. Mislim da sve što je napravljeno u posljednjih deset godina za nekoliko dana bude zaboravljeno. Sam si ne puštam glazbu, odnosno ne slušam ništa, ali pratim i festivale i Euroviziju, a pratim redovito i emisiju The Voice. Ljudi koji tamo pjevaju zaista su sjajni, svaka im čast, samo bih volio da pjevaju više na hrvatskom.

Ja sam Hrvat. Zagrepčanin kojem nije teško uzeti telefon i nazvati prijatelje kad ne razumijem neku dalmatinsku riječ. A "kaj" je meni sasvim prirodan.

::Dugo godina bili ste direktor Zagrebačkog festivala, na kojem ste i mnogo puta nastupali. Nedavno je festival, nakon stanke, ponovno oživio. Što mislite o sjaju koji sad ima?

Nekad je Zagrebački festival bio najveća glazbena svečanost u gradu. Svakome tko je tamo nastupio, to je bila posebna čast. A danas nitko ne zna ni tko je pobijedio na njemu. Kao ni na festivalu u Krapini ili Splitu. Sve je nekako jednostavno izgubilo na značenju.

::Spominjete Krapinu i Split na kojima ste također, uz Zagreb, osvojili brojne nagrade. Kako to da ste pisali na svim narječjima?

Ja sam Hrvat. Zagrepčanin kojem nije teško uzeti telefon i nazvati prijatelje kad ne razumijem neku dalmatinsku riječ. A "kaj" je meni sasvim prirodan.

::Je li tako nastala i Suza za zagorske brege?

Naravno. Čini mi se da je to moja pjesma koja je rasplakala najveći broj ljudi. Sjećam se jednom prilikom, kad sam nastupao u Australiji, pred našim ljudima koji su tamo živjeli, jedna žena iz prvih redova toliko je plakala da nisam mogao ni završiti pjesmu. Meni je Suza jako draga i volio sam je izvoditi najviše upravo u Zagorju.

::Imate li najdražu svoju pjesmu?

Imam više od 370 snimaka na radiju, a svaku od svojih pjesama volim kao svoju djecu. Ploču nemam nijednu, sve sam poklonio, pa ih više ne slušam, ali svaku bih mogao u bilo kojem trenutku otpjevati. Međutim, iako sam davno rekao kako se život ne živi iz publike, sad mi on odgovara upravo takav.