Mjesto radnje: križanje Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca. Glavni lik: nepoznata Zagrepčanka. Zaplet: bezumno pretrčavanje ceste i zamalo podlijetanje pod auto. I to ne jednom, ne dvaput, već pet puta!
Scenarij koji se jučer prijepodne odvijao na križanju između Avenue Malla i Muzeja suvremene umjetnosti dobrano je, i s razlogom, naljutio prolaznike i vozače koji su mu svjedočili. Jedna je gospođa, naime, krenula u avanturu prelaženja raskrižja pri čemu je morala proći preko pet zebri. Ipak, čekanje zelenog svjetla na semaforu njoj očito nije bila opcija. Krenula je prelaziti cestu dok je pješacima bilo upaljeno crveno. Točno u tom trenutku kretali su i automobili tako da je gospođa uspjela doći samo do sredine zebre. Vozila su joj se približila, vozači su kočili i trubili, a ljudi koji su na pješačkom otoku strpljivo čekali počeli su vikati za gospođom. Tada se i ona sklonila s ceste, ispričavajući se i vozačima i pješacima.
Sve je srećom dobro prošlo, gospođa je pričekala zeleno i prešla prvu zebru, no onda je došla do iduće. Semafor je opet svijetlio crveno, a ona je opet učinila isto. Ni minutu kasnije! Zatrčala se, došla samo do pola ceste, auti su trubili i kočili, a drugi prolaznici vikali. A tek druga zebra od njih pet! Je li gospođa prošla preko crvenog i na ostalima? Odgovor je da. Još jednom uz viku i trubljenje, a dva je puta “uspješno” pretrčala cestu i došla do cilja.
Ovog puta bez kobnih posljedica, ali samo uz puno sreće i zahvaljujući manevriranju vozača koji su gospođu uspjeli izbjeći. I iako su upravo vozači ti koji su često, opet s razlogom, na meti kritika, što zbog prebrze i bezumne vožnje, što zbog vožnji u pijanom stanju i ostalih neodgovornih postupaka koji često imaju kobne posljedice, valja se podsjetiti da i pješaci nose svoj dio odgovornosti. I to dobar dio. Jer, auti su možda opasniji zbog brzine i snage, ali kada se govori o neodgovornosti, pješaci itekako pariraju vozačima. •
Istina je. Iako sam pješak, zgražam se kako se neki pješaci ponašaju. Jure preko prometnica, hodaju po biciklističkim stazama, mjenjaju smjer bez da se osvrnu ide li koji drugi pješak ili vozilo. Najbolji su mi još stariji od mene (iako ih i ja imam dosta) koji trče poput Huantorene kada vide bus ili tramvaj, ne gledaju kuda idu, koga guraju....a naravno.. u tramvaju očekuju da im se ustupi mjesto iako trče kao sprinteri....