Nestala je kupica moje mladosti, još jedan čuvar zagrebačke tradicije

Bilo je to prije nekih godinu dana kada sam objavio reportažu o Kupici, lokalu u Maksimirskoj, odmah na tramvajskoj stanici, prvoj poslije Kvatrića prema Dubravi. Mjestu moje mladosti, jednom od danas rijetkih koje je odbilo ostaviti se starog purgerskog duha.

O Kupici je snimljen i dokumentarac, a u njemu se mogla začuti rečenica koja je Kupicu ocrtavala najbolje – ondje je sve čega Europa nema, a Zagreb ima. Sarme, fileki, štrudle, sve domaće, onako kako su to radile bake, svirka petkom uz dobru domaću popevku, činile su Kupicu unikatnim mjestom. Jednim od rijetkih i upornih čuvara tradicije, otpornih na aluminij i staklo, basove i elektroniku, industrijske kobasice i hamburgere. Takva su mjesta sve ono što Zagreb jest i kakav bi zauvijek, barem nekim svojim dijelom, trebao ostati. Radila je Kupica svaki božji dan i po tome bila poznata.

No, vrata otvorena svakome prošlog su Badnjaka bila zatvorena. Promjena politike, možda, nije ni to lako, raditi bez odmora, pa eto, pričekajmo da praznici prođu. Nažalost, ipak ne, Kupica je zatvorena, gospođa Barbara otišla je u mirovinu. Zasluženu, jer njezin je lokal bio gostoljubivo utočište u kojem si znao da ga Barbara ne drži da bi zaradila za kuću na moru. Zbog toga se “Kupice” ne drže, nema tamo tog novca.

Iako tamo nije zalazio tek prosječan svat, i mnogi su poznati Zagrepčani dolazili tamo predahnuti uz porciju graha, salatu i gemišt, na najbolji gablec za najbolji novac. A puno ih je ondje ostavilo baš i kakvu manju vikendicu na moru, jer lako je bilo u Kupici potrošiti vrijeme. Sam lokal neće nestati, bit će, kažu, ondje nešto drugo. I nije Kupica jedino što je otišlo, nema više Sporta, niti Peharčeka, malo je u Maksimirskoj ostalo od onog zagrebačkog štiha kakav su gospođa Barbara i njezin lokal tako ljubomorno čuvali svih tih godina. Jer Kupice iz mog teksta koji još visi kod ulaza u lokal više neće biti. Nju se ne da ponoviti, zagrebački se duh ne da kopirati.