Priču Zagrepčani znaju naizust. Te su kobne 1731. starim Gričem harali požari. Najžešći je buknuo 31. svibnja, a žestok zapadnjak proširio je plamen na 104 kuće i uništio veći dio Kaptola i Gornjeg Grada. Plameni jezici zahvatili su sjemenište i crkve, kula Kamenitih vrata izgorjela je do temelja. Tri dana poslije, na zgarištu, ispod debelog sloja pepela, udovica Modlar pronašla je sliku Majke Božje. Bila je netaknuta, izgorio joj je samo okvir pa je na Kamenitim vratima podigla barokni oltar kamo je postavljena. Od tada je prošlo gotovo 300 godina, a Majka Božja od Kamenitih vrata još uvijek bdije nad Zagrebom i njegovim stanovnicima, nijemo slušajući njihove molitve.
Uvijek je netko ovdje
"Pa i danas, kada svijetom vladaju neke druge vrednote nego ih ona predstavlja, privlači duše svojom mistikom. Ta Kamenita vrata česma su i napitak za sve duše koje su umorene i slomljene od svagdašnjeg života", zapisao je 1931. povodom 200. obljetnice čuda na Kamenitim vratima Svetozar Rittig, crkveni povjesničar i župnik Crkve Svetog Marka.
"Pomoćnica u svim nevoljama i protiv požara", natpis je što stoji i danas u sklopu čudotvornog svetišta. A da Majka Božja od Kamenitih vrata zaista sluša i pomaže svima onima koji joj se obrate, svjedoče stotine zavjetnih pločica ugraviranih u zidove uokolo oltara, ali i mnogi slučajevi koje su zabilježili kroničari Zagreba. Rittig tako opisuje slučaj jednog svog suvremenika koji je sve izgubio na kocki i odlučio si oduzeti život. U najmračnijoj noći svoje duše prošao je Kamenitim vratima da se oprosti s Majkom Božjom posljednji put. Kada je ugledao njezinu sliku i plamen svijeća, rasplakao se i ostavio kocku zauvijek. U spomen-knjizi Rittig je opisao niz situacija kada je molitva na Kamenitim vratima sačuvala vjernike od velike nesreće, donijela im ozdravljenja od smrtonosnih bolesti, sačuvala živote sinova u velikim ratovima...
Posljednje malo čudo na Kamenitim vratima zbilo se u zoru 22. ožujka 2020. kada je Zagreb razorio potres. Teško su oštećene crkve, institucije i zgrade u cijelom Gornjem i Donjem gradu, no oltar Majke Božje na Kamenitim vratima bio je tog jutra nedirnut. S njega se nije pomaknuo ni cvijet niti se razbila ijedna vaza, što je utješilo i dalo snagu svima onima koji su se došli pomoliti onamo.
O cvijeću, svijećama i oltaru Majka Božje na Kamenitim vratima posljednjih 70 godina brigu vode Sestre milosrdnice. Danas je taj zadatak povjeren sestri Anđeli, koja stanuje u obližnjem samostanu časnih sestara u Frankopanskoj. O svetištu na Kamenitim vratima brine se desetak godina.
– Kamenita vrata nikad nisu prazna, gotovo se uvijek netko ondje moli. Dolaze zdravi i bolesni, mladi i stari... Ima i onih koji se mole svakodnevno više od 30 godina. Narod ujutro donosi i svježe cvijeće koje mi postavljamo na oltar iza ograde – govori pomalo sramežljivo sestra Anđela.
Na Kamenita vrata ljudi dolaze iz cijelog svijeta. Ponekad s njima razgovara na engleskom koji je naučila nekoć davno kada je bila u misijama u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. Zbog toga često i sluša ono što vodiči govore o povijesti svetišta. Jedan mladić koji prođe s grupom oko 11 sati ljudi govori najbolje, hvali ga Anđela. Mnogi je turisti sa zanimanjem ispituju o pločicama s uklesanim porukama zahvale.
Dolaze iz cijelog svijeta
– Misle da su ovdje pokopani stradali u Domovinskom ratu. Kada im objasnim da ih ondje postavljaju oni kojima je Majka Božja pomogla, oduševe se – priča časna Anđela. Svi koji ovuda prođu, zahvale se Majci Božjoj, s njom komuniciraju.
– Neki dan je došlo nekoliko njih iz Dalmacije, rekli su mi da čim dođu u Zagreb, najprije odu Majci Božjoj na Kamenita vrata – uz osmijeh će sestra Anđela. Njezin radni dan započinje oko 7.30 sati, kada ona i Ana, koja je zadužena za prodaju svijeća i suvenira, dođu i pripreme svetište za otvaranje u 8 sati.
– Kad se bliži Velika Gospa, više je ljudi, no mnogi ovdje pronalaze utjehu. Lijep je osjećaj biti tu, osjeća se prisutnost Majke Božje – govori Anđela dok s Anom čisti vosak dogorjelih svijeća koje stotine vjernika ondje svakodnevno pale uz tihu molitvu. Dok razgovaramo, čujemo ih kako tiho govore na španjolskom, talijanskom, njemačkom, engleskom, korejskom... Čini se da svi oni, svatko na svoj način, osjećaju čudesnu svetost oltara Majke Božje.
Čini se da slika ipak najviše pomaže samoj sebi.