Trebalo joj je tek šest mjeseci da svlada hrvatski jezik. Priznaje, još uvijek ima problema s riječima poput trg, Krk, prst, ali 21-godišnja Wiebke Weiger ne razbija glavu time. Svjesna je da je svi razumiju, a neće u razgovoru izostaviti ni neizbježni “kaj”.
Prva riječ – “bok”
Ova mlada Njemica nije imala baš nikakve veze s Hrvatskom do prvog dolaska u Zagreb. Čak ni u svojoj zemlji nije upoznala ni jednog Hrvata. Sve dok nije sjela u školske klupe zagrebačke IV. gimnazije u sklopu Rotaryjeve razmjene učenika i ovdje prije četiri godine završila treći razred.
– Prva riječ koju sam naučila bila je “bok”, a onda su počele muke dok nisam naučila da ovdje glagol ne dolazi na kraju rečenice. Prvo što sam u Zagrebu vidjela bila je katedrala. Imala sam problema s tramvajima, nisam se mogla orijentirati, nisam znala gdje sam – smije se prvim danima provedenim u hrvatskoj metropoli koja joj je u Rotary klubu bila ponuđena. Roditelji su želju za sudjelovanje u programu razmjene podržali, ali ipak, Hrvatska! Priznali su joj tek naknadno, izbor zemlje nije im najbolje sjeo.
– Ja fakat ništa o Zagrebu nisam znala – kaže dok ispija ledenu kavu i smije se sama sebi, no odmah se opravdala:
– Znam kako vi Zagrepčani reagirate na tu riječ, ali sad sam napola vaša...
Ne skriva, njezini hrvatski roditelji, obitelj Domljan, najviše su joj pomogli. Pravila Rotaryja – bez izlazaka, opijanja, drogiranja – nikad nije prekršila.
Znanje jezika je prednost
– Izlasci su zabranjeni, ali time se ništa ne gubi. Mene je oduševilo što Zagrepčani uvijek nađu vremena za kavu, imaju vremena za prijatelje i nisu ukočeni kao Nijemci. Gosti se jednostavno pojave bez najave i dosadne procedure – kaže Wiebke.
Nakon godinu dana školovanja u Zagrebu vratila se kući te upisala politologiju i znanost o upravi na sveučilištu u Constanzu. Za fakultet je trebala odraditi šestomjesečnu praksu i odmah je odlučila – odradit će je u Zagrebu..
– Odrađujem praksu u Institutu za međunarodne odnose. Došla sam ponovno jer volim Zagreb, a htjela sam još vježbati jezik – kaže Wiebke, koja za prakse ne zarađuje novac, a bavi se i informiranjem građana o Europskoj uniji.
– Znanje ovog jezika sigurno će mi pomoći, uostalom tko zna, možda jednog dana dođem živjeti ovdje. Život u Zagrebu osamostalio me i naučio puno toga – iskrena je mlada djevojka.
Kaže, u životu je dovoljno nešto jako željeti i biti uporan, a sve ostalo nekako se dogodi.
– Fakat je tako – kaže.
Bravo gospodična je naučila Hrvatski Kajkavski jezik. Recite bosanskom NE