Njih kriza ne zanima: Za uspjeh trebaju rad, trud i mnogo strpljenja

Preživjeli su I. i II. svjetski rat, posao se održao i za Domovinskog rata, a ni kriza ih nije uzdrmala. Zagrebački obrtnici postali su simbol glavnoga grada, a obiteljski poslovi u mirovinu prate generacije. Karijere su im zapisane od rođenja, no svi kažu isto – život ne bi mijenjali, a zbog ljubavi prema poslu izdržavaju i najteže trenutke, kojih je u desecima godina poslovanja bilo napretek.

Poštuju privatnost

Ulazeći u njihove radnje, koje odišu starinskim štihom, mušterija može zamisliti kako je to izgledalo nekad. Vrijeme kao da je stalo, a često se nađe nostalgičar koji, ako i nema namjeru kupiti nešto, stane u prolazu kako bi popričao s vlasnicima starosjediocima koji poznaju svakog u kvartu i šire. Jedan od najprepoznatljivijih je frizerski salon Kincl koji u Praškoj postoji 78 godina. Salon se nije mijenjao otkako su ga otvorili 1935. godine, a supružnici Kincl, kao i njihova nasljednica, šišali su stotine javno poznatih osoba.

– Jako poštujemo privatnost mušterija pa ne bi bilo pristojno pričati koga sad šišamo. No jedna od stalnih mušterija bila mi je Jovanka Broz. Također, 1962. ošišala sam i napravila prvu kratku frizuru koje su poslije bile jako popularne. Model mi je bila tada jako poznata manekenka Irena Uhl – prepričava Vesna Kincl Murtić, vlasnica. Iako je diplomirala francuski i talijanski jezik, život je posvetila kosi, a jednako tako njezina djeca i unuci znaju raditi sa škarama.

Nasljedstvo od djeda

– Moja je majka smatrala da moramo znati šišati, iako se time ne želimo baviti, a ja sam tu tradiciju nastavila. Moja je kći doktorica, ali prvo je položila frizerski ispit, a potom studirala – kaže Murtić Kincl. Kao dijete, većinu vremena provodila je u salonu s roditeljima, a radila je i u Parizu, Milanu te dobila (i odbila) ponudu jednog iranskog šaha da dođe raditi na njegov dvor.

Malenu radnju Pod zidom drži i obitelj Cahun, poznata po izradi šešira kojih na stotine različitih oblika stoji u prostoriji. Jedni su od rijetkih koji šešire u najsitniji detalj izrađuju ručno.

– Franjo Tuđman bio nam je redovita mušterija, Ivo Sanader volio je ovdje kupovati francuske kape, a i Stjepanu Mesiću izradili smo šešir u kojem je 2000. dobio izbore – kaže Josipa Cahun, koja je posao naslijedila od djeda. Otvoreni su od 1935., a u ovom su prostoru od 1949. godine.

– Lijepo je imati ime i brend, a posebno sam ponosna kad vidim naša pokrivala na plesačima Lada – kaže Josipa. Njihov princip rada nije se promijenio, rade šešire na isti način kako je to radio njezin djed, na parnom kotlu starom 50 godina. Njihov trud prepoznali su i stranci, koji se obavezno vrate po još jedan šešir. Rukama za život zarađuje i Tomislav Cerovečki, poznat po izradi kišobrana. Ipak, najviše su se proslavili šestinskim kišobranom jer su jedini u gradu koji ga izrađuju ručno. Obrt postoji od 1912. godine.

– Radimo mnogo s kazalištima, televizijom, naši se kišobrani koriste u državnim ustanovama, a kad je kišna sezona, pomažu mi i supruga, otac te majka – kaže Cerovečki. Najveći mu je izazov izraditi kišobran koji mušterija sama kreira, a razlog opstanku vidi u radu i trudu te prije svega strpljenju, koje mnogima manjka.