Kad je otvorena 27. srpnja 1963., sljemenska žičara bila je ponos Zagreba. Tada najduža u Europi, do prestanka rada 2007. u 90 putničkih kabina prevozila je izletnike na vrh Zagrebačke gore.
– Bilo je veliko oduševljenje kad je otvorena i atrakcija za Zagreb, a kad bi nam netko došao u goste, uvijek smo ga vodili da se provoza žičarom – prisjeća se profesorica Višnja Srdelić, vrsna fizičarka i planinarka, koja je u prvim danima rada žičare iskušala kako je to u 20,5 minuta “popeti” se na Sljeme. Žičara je do vrha imala 13 stupova, a prof. Srdelić kaže da su ih uvijek brojili u vožnji.
– Bilo je sjajno. Dok se čekalo u redovima za vožnju, uvijek smo se šalili i hrabrili pjesmom – kaže ona.
Osobito se pjevalo kad bi žičara usred vožnje stala pa je dobila nadimak živčara, što je osobito bilo vidljivo za skijaške sezone kad su gužve bile velike.
– Sljeme je tada živjelo punim plućima. Gore se zabavljalo po planinarskim domovima i lako se vraćalo žičarom. Žičaru su nam nažalost ukrali i moraju je vratiti – poručuje prof. Srdelić.
Otkad žičare više nema ona, kaže, rijetko ide na vrh.
– Silno mi nedostaje, kao i mnogim Zagrepčanima koji su živjeli sa Sljemenom – kaže prof. Srdelić.
Osim dana otvaranja, još će jedan datum biti zapamćen u analima žičare. Orkansko nevrijeme zadesilo je 22. srpnja 1973. Sljeme čupajući stabla, a žičara je stala. Akcija spašavanja putnika trajala je 24 sata, žičara je izdržala i pokazala snagu čovjeka nad prirodom. Gradske vlasti svake sezone najavljuju da nova žičara samo što nije sagrađena. Prema planovima Holdinga, trebala bi biti 3 kilometra dulja od stare, sa 125 kabina koje bi u sat vremena mogle prevesti i do 1500 ljudi, a očekuje se da će to biti za 2-3 godine.
– Predviđena je rekonstrukcija žičare tako da se maksimalno koristi postojeća trasa i sagradi nova donja postaja na Gračanskom Dolju te gornja postaja na sljemenu Medvednice – kažu iz Holdinga.