Dok je četiri tone težak blok betona s vrha 40 metara visoke Mornarske zgrade u Vukovarskoj 52 polako putovao prema zemlji, sve su oči, i one na tlu i one na balkonima i prozorima zdanja, bile uprte prema njemu. I nikome nije bilo svejedno hoće li ova “meta” stići do svog cilja na parkiralištu pokraj zgrade jer riječ je o gromadi teškoj poput pet automobila koja bi, padne li kamo ne smije, mogla prouzročiti veliku štetu. No sve je, naravno, prošlo u najboljem redu pa je konstrukcija bez mnogo ceremonije skinuta s dizalice. U tijeku je, naime, postupak uklanjanja 240 tona teške nadstrešnice sa zgrade zaštićene kao kulturno dobro, koja je oštećena u potresu i mjesecima je prijetila svojim stanarima, kao i prolaznicima, a procedura spuštanja blokova, govori nam inženjer gradilišta Ante Borovina iz tvrtke Spegra koja obavlja radove, najdelikatniji je dio operacije. “Riješili” su potom još dvije gromade, od šest i 16 tona, pa je do kraja dana s vrha Mornarske zgrade uklonjeno 26 tona armiranog betona, kao i tona i pol greda koje su blokovima bile oslonac. Radovi će, ne bude li puno snijega i leda koji bi okovao “gradilište” na visini, trajati oko mjesec dana i stajati između 2 i 2,5 milijuna kuna.
– Cijelu konstrukciju ne možemo skinuti odjednom pa je režemo na segmente, u komade teške između pet i 15 tona. U njima dan ranije bušimo rupe, a zatim stavljamo lance i čelične nosače koji služe za podizanje konstrukcije pa ih tako spuštamo. Prvo ćemo “riješiti” desnu stranu, a onda lijevi dio konstrukcije – objašnjava proceduru Borovina.
Replika od lakših materijala
Operacija možda baš nije složena poput, primjerice, demontiranja bombe, ali nije ni daleko. A posljedice, pođe li što po zlu, mogu biti jednako kobne.
– Dinamika radova je nepredvidiva, a definitivno najdelikatniji dio posla je samo spuštanje blokova prema tlu, što traje oko 15 minuta. Puno je toga što može utjecati na način rada, a glavne su opasnosti da blok pri spuštanju zapne između dijelova zgrade ili da se iščupa od dijelova koji ga drže za dizalicu. Ako je dosta jak vjetar, i to može utjecati na pomicanje dok je u zraku. A kako ne znamo kakav je beton unutar konstrukcije, moglo bi doći do pucanja nekog dijela usred spuštanja, što bi moglo prevaliti dizalicu zbog poremećaja u ravnoteži – govori Borovina.
Zato, domeće, ekipa iz sigurnosnih razloga uzduž cijelog elementa slaže armaturu koja preraspodjeljuje težinu i naprezanje. I složen je to postupak, ističe, kakav se u literaturi iz građevine ne može pronaći.
– Još nitko nije uklanjao 240 tona raspuknutog betona s vrha zgrade. Organizirati ovakve radove na 40 metara visine iznimno je opasna procedura i moramo biti spremni dijelom i improvizirati na temelju iskustva i građevinskog osjećaja – objašnjava Borovina.
Raspoloženje na samom vrhu pak užurbano je i napeto. Nema previše razgovora, osim ako treba nešto kome dohvatiti ili prebaciti, svi rade bez puno stajanja ne bi li zadatak obavili što brže. A svatko iz ekipe majstor je u svom području: ondje su dva inženjera gradilišta od kojih je jedan uvijek s njima, tim građevinara, posebna ekipa rezača betona koji za taj posao koriste dijamantnu brusilicu, po jedan električar i strojar, a blokove na zemlju spušta dizaličar. Da bi se svi mogli kretati vrhom nadstrešnice bez straha od pada, cijeli prostor osigurali su alpinisti uz pomoć užadi.
No, dok se blok betona koji su upravo odvojili spuštao prema tlu, ipak je većina zastala i promatrala postupak.
– Uvijek postoji neka mala opasnost, da blok možda zapne, ali pozorno pazimo i radimo sve što je u našoj moći da prođe kako treba – ponosno je ustvrdio Miroslav Gavrić, jedan od radnika na gradilištu.Cijelu operaciju valjalo je, naravno, prethodno vrlo pomno isplanirati, a temelj za to bio je projekt uklanjanja koji je izradio Berislav Medić, inženjer građevine i profesor na Arhitektonskom fakultetu. On je u suradnji s izvođačima iz Spegre kao terenskim stručnjacima “složio” cijeli plan i program, od projektiranja potpornih skela da konstrukcija za radova bude sigurno “na mjestu” do delikatnog procesa rezanja blokova betona i njihova spuštanja na tlo, a otkriva nam i što je slijedi kad se nadstrešnica u konačnici i ukloni.
– Nakon toga, naime, treba obaviti barem privremenu sanaciju terase. Zatim će se postavljati faksimil, odnosno replika konstrukcije od drugih, lakših materijala. Naš prijedlog je da to bude polimer jer je riječ o relativno modernom materijalu koji je ustvari jak kao čelik, ali pet puta lakši. Taj će nam materijal pomoći i da konačan izgled faksimila bude identičan originalu. No to rješenje moraju prvo potvrditi konzervatori pa ćemo prema njemu raditi pravi projekt – govori Medić.
I dok rade sve te poslove, ekipa iz Spegre proizvodi mnogo buke i prašine pa je teško razgovarati čak i na cesti, no to stanarima zgrade ne smeta mnogo jer im je drago da se konačno uklanja prijeteća nadstrešnica, na što su čekali punih deset mjeseci.
Stanari: Jedva smo dočekali
– Ma to se u stanovima tako jako i ne čuje. Jedino su nas upozorili da bi moglo biti puno prašine, no po ovom hladnom vremenu ne vjerujem da netko drži prozore širom otvorene – šali se Boška Trbojević, jedna od predstavnica stanara zgrade koja se, dodaje, kao i njezini susjedi, osjeća opuštenije sad kad je neposredna opasnost od pada grdosije od 240 tona prošla. No, naglašava, priča još nije gotova.
– Svjesni smo koliki nas posao čeka da bi sve prošlo onako kako smo mi htjeli. Znači, ne samo skidanje nadstrešnice nego da se kasnije sanira ravni krov i da se postavi replika stare konstrukcije kako bi to htjeli konzervatori. Sad nas tek čeka prava borba – ističe Boška Trbojević.
Bravo, dečki. Ovo stvarno nije lagan posao