Prošle su četiri godine otkako su sjedile na Trgu Franje Tuđmana, prosvjedujući glađu za vlastita prava.
Radile su u "kući europske mode", nekadašnjem simbolu Zagreba, poznatom i izvan države. Šivale su odijela i bivšem predsjedniku Tuđmanu, dresove Dinamu, a 99 posto robe išlo je u izvoz. A onda su, bez isplaćenih plaća, istjerane iz tvornice Kamensko u Reljkovićevoj ulici u centru grada. Morale su, kažu, staviti život na kušnju da bi ukazale na svoju nevolju, a mnoge su zbog toga završile i u bolnici. Kako bi ukazale na sve koji rade bez plaće, okupit će se 20. rujna, na dan godišnjice štrajka, a predvodit će ih Đurđa Grozaj, predsjednica Udruge Otvoreno Kamensko, mjesta koje je danas utočište bivših radnica.
– Dokle ste došle u borbi za svoje neisplaćene plaće i otpremnine?
– Sve tužbe smo dobili, a na ročištima se izborile da dođemo u prvi isplatni red. No ništa se ne pomiče već četiri godine, iako bi bilo dovoljno da se proda Reljkovićeva, da se sve naplatimo. Ovako taj veliki kompleks propada i gubici se stvaraju, ne znam kome to ide u interes. Potrebno je samo da stečajna sutkinja odobri prodaju nekretnina. Odlučile smo da nećemo više čekati naše zakone, koje kroje oni koji su jučer bili u zatvoru, a danas u saborskoj klupi, već ćemo državu tužiti Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
– Ipak, niste odustale ni od šivanja, ni od borbe i nakon stečaja, a čujemo da radnice Udruge često i moraju odbijati posao jer sve ne stignu?
– Što ne možemo odraditi, pošaljemo onome tko nema posla. Ovaj sam mjesec zaposlila šest kolegica, primamo narudžbe iz Amerike i Njemačke, radimo kostime za kazališta, filmove... Interfilm, recimo snima film o Drugom svjetskom ratu na našim prostorima pa smo nedavno šivale uniforme za partizane i ustaše. Došle su nam poštom i hlače iz Dubrovnika, kako bismo ih skratili, a iz Cavtata smo dobili suknju i naredbu da sašijemo još dvije takve jednake.
– Dva ste puta krenule od nule, prilikom puknuća magistralnog cjevovoda u Selskoj ulici 2012. poplavile su vam prostorije na Knežiji u koje ste tek ušle...
– Da, ostale smo tada bez tristo metara materijala i 13 šivaćih mašina. No Grad nam je puno pomogao, osim što su nam omogućili prostor, donirali su nam mašine, a jednu smo nazvale i Bandićka jer ju nam je osobno uručio gradonačelnik Milan Bandić. Imamo i Josipovićku, to je stroj koji smo dobili od predsjednika države. No, posebna je mašina za koju nam je novac donirala jedna gospođa iz Zagreba, koja je umrla, a njezina je želja bila da nam donira novac za mašine iako nas nikada nije upoznala. Otišle smo joj na grob i to ćemo činiti svake godine u znak zahvalnosti. Gospođa se zvala Vlasta Crnobrnja i po njoj smo nazvali našu najskuplju mašinu.
– Uskoro ćete i širiti prostore udruge?
– Dobili smo od Grada prostor za proširenje, odmah pored onog našeg u ulici Rudolfa Bićanića. Oni će nam ga i adaptirati, kako bismo napravili prodajni dio. Opremit ćemo i galeriju na katu, od slika, nakita i svega što nastane na našim kreativnim radionicama. Nudili su nam i prostor na Jarunu od 420 četvornih metara, ali ne bismo mogli plaćati najamninu, režije i pričuvu, mjesečni trošak koji i u ovom prostoru redovito, ali teško pokrivamo. Osim šestoro njih na plaći, na stručnom usavršavanju je i dvoje mladih, a svaki dan je aktivno i pet volontera. Popularni su i naši tečajevi šivanja i kukičanja, koji traju sedam tjedana, po dva puta tjedno. Popunjena su sva mjesta za rujan, studeni, siječanj sljedeće godine, ožujak i svibanj. Sad primamo narudžbe za srpanj. Veselimo se što će krajem godine dvije kolegice u mirovinu.
To je to. Kad netko shvati da ima par ruku, znanje da nešto napravi i tržište, pa to poveže, neminovno dolazi do uspjeha. Preporučam svima u ovoj lijepoj našoj - razmislite i sami o svojim vještinama i znanjima, pokrenite se i podignimo ovu državu - za to nam ne trebaju političari i donacije - i prije smo, pa ćemo i sada.