Bilo je filmski. U nedjelju, točno u podne začula se eksplozija, a potom su se dva dimnjaka stare Ciglane na Črnomercu elegantno posložila u hrpe opeke. Sve je trajalo toliko kratko da se činilo nestvarnim. Neki kažu dvadeset sekundi, drugi pak sedam ili osam. Tim minera, inženjera i stručnjaka za eksplozive koji su proveli ovo besprijekorno rušenje o kojem će Zagreb još dugo pričati, objašnjavaju da je zapravo sve bilo gotovo za sekundu i pol, najviše dvije.
– Toliko je trajalo djelovanje eksplozije. Još oko pet je bilo potrebno da se dimnjaci potpuno uruše – objašnjava Ivan Kukina, projektant iz tvrtke Kap4 koja je bila zadužena za građevinarski dio pothvata. Druge sigurne metode za ovakvo rušenje, kaže, nije bilo, osobito za radnike kojima je pripao složeni zadatak pripreme dimnjaka i postavljanja eksploziva. Inženjer Kukina ima samo 26 godina i ovo mu je bilo prvo ovakvo rušenje. Iznimno je ponosan jer je sve prošlo baš kao što je i zamišljeno.
– Istočni dimnjak pao je na dio hale s kojeg smo uklonili čeličnu konstrukciju da sve prođe što bezbolnije. Zapadni je u padu trebao doseći staru halu, ali nije, pa je prošlo i bolje nego što smo očekivali – kaže on.
Newton nikad ne zakaže
Iako iza sebe imaju iskustva, rušenje dimnjaka bio je uzbudljiv pothvat i za dr. sc. Marija Dobrilovića, profesora na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu koji je izradio precizne izračune te Božidara Kočeta, direktora tvrtke Geotehna Varaždin koja već 15 godina u suradnji s RGTF-om izvodi najsloženija miniranja. Medijska pozornost bila je velika pa je sve moralo biti napravljeno s najvećim oprezom, kažu oni.
– Noć prije rušenja imali smo posjetitelje koji su se ušuljali u kompleks ciglane pa smo ih morali potjerati – priča Kočet.
– U inozemstvu, ovakvi su događaji spektakl. U nekim zemljama čak i postave tribine na sigurnoj udaljenosti kako bi zainteresirani imali što bolji pogled na show – dodaje profesor Dobrilović. Otkrio nam je i da su namjerno dodali nešto malo više eksploziva kako bi prasak bio efektniji.
– U protivnom se ništa ne bi čulo – smije se on. Prioritet rušenja bili su dimnjaci, a zbog dobro izvedenog miniranja, objekti ciglane, ako izuzmemo halu na koju je pao istočni, ostali su sačuvani.
– Nismo minirali čitav objekt, već samo podnožje dimnjaka između šestog i osmog metra, na mjestu iznad peći za opeke. Minirano je 15 kubika kako bismo izbili približno 1200 kubika opeka po dimnjaku. Tako nam je za oko 2.500 kubika opeke, koliko sadrže oba dimnjaka, bilo potrebno tek oko 35 kilograma eksploziva – objašnjava Dobrilović. Nije zakazao ni dobri, stari Newton i njegovi zakoni, smiju se naši sugovornici.
– Koristili smo se masom objekta, poremetili mu statiku te izazvali inerciju – pojašnjava inženjer Kukina. Dimnjaci su, nastavlja, nakon eksplozije rotirali, a potom se slomili. Sve to ne bi bilo moguće, ističe, da stručnjaci s RGNF-a predvođeni profesorom Dobrilovićem I profesorom Esterom, nisu nacrtali projekt. Inače RGN jedini je fakultet u zemlji koji educira kadar za civilna miniranja.
– Dali smo mašti na volju. Ako znate što radite, onda je posao lak – zagonetno će profesor Dobrilović koji nam u maniri profesionalnih kuhara nije želio otkriti točan recept izračuna. Ovo mu nisu prvi dimnjaci koje je rušio. Prije desetak dana, minirao je i dva dimnjaka Željezare u Sisku koje je također oštetio potres. Prema njegovim su izračunima rušene i zgrada vojarne u Šibeniku, objekt splitske Jugoplastike, Hotel Bellevue u Malom Lošinju, stara vapnara u Ozlju...
– Posebno je emotivno bilo kada smo rušili Jugoplastiku. Objekt je na Brodarici, a preko ceste se nalazi stambena zgrada pa se moralo jako paziti. Splićani su prije rušenja palili svijeće pred starom tvornicom koja je othranila velik broj obitelji i to nas je sve dirnulo – prisjeća se rušenja legendarne tvornice iz 2004.
Bilo bi u gradu još posla
Njemu je pak najemotivniji pothvat bio prošlogodišnje miniranje sjevernog tornja zagrebačke Katedrale koji je srušen u suradnji Inženjerskom pukovnijom Hrvatske vojske.
– Rođeni sam Zagrepčanin i radilo se o katedrali, simbolu mojega grada. Vremena su bila apokaliptična zbog potresa i korone, a nije postojao ni jedan sličan projekt u svijetu kojim smo se mogli koristiti kao šalabahter, pa je bilo iznimno složeno. Dodajte i svemu činjenicu da se radnja zbivala na 108 metara visine – prisjeća se on dramatičnih događaja prošlogodišnjeg travnja.
Dobrilović i njegov kolega Vječislav Bohanek danima nisu spavali, već su poput dva profesora Baltazara mozgali kako bi pronašli adekvatno rješenje i spasili grad. U laboratoriju na fakultetu izveli su nebrojene pokuse na vapnenačkom kamenju koje su dopremili s Katedrale, u jednom su čak detonacijom razbili lampu. Pokus su prije same akcije ponovili i u dvorištu kraj Katedrale.
– Kada sam se prvi put popeo u košaru kraj tornja, zavrtjelo mi se u glavi, no onda sam se koncentrirao na posao pa je bilo lakše – kazuje Dobrilović te pohvaljuje perfektnu suradnju s HV-om. Kod rušenja katedrale, baš kao i dimnjaka ciglane, korišten je plastični eksploziv.
– Plastični je lakši za uporabu i siguran za rukovanje, lakše ga je rezati i ima veću razornu moć. Malom brzinom proizvede veliku detonaciju – objašnjava Kočet iz Geotehne Varaždin, tvrtke koja ne samo da izvodi miniranja već i proizvodi eksploziv. Najpopularnije su njihove dvije vrste Pakaex i Pakovit, anfo i emulzijski eksplozivi koje proizvode u tvornici u Novom Marofu i to isključivo za našu domaću upotrebu.
– To su privredni, a ne vojni eksplozivi, pa nisu opasni, barem ne dok ih se ne smućka – ističe. Iako se radi o napravama koje imaju veliku razornu moć, rijetko se dogodi da miniranje pođe po zlu.
– Ako se dobro ne projektira, zna nastati šteta. Nitko nije poginuo, ali problem nastane kada rušenje ne uspije jer se tako statika dodatno poremeti pa se traže druga, kompleksnija rješenja – objašnjava profesor. Dodaje da u Zagrebu ima još objekata koje bi trebalo srušiti, no o tome, kaže, ne odlučuje struka već vlasnici.
– Rušenje dimnjaka Ciglane ogledni je primjer dobro napravljenog posla i sjajne suradnje stručnjaka. Investitor Ciglana nekretnine želio je da se projekt završi što prije, no nije se brzalo pa je pribavljena sva potrebna dokumentacija i sve je napravljeno po propisima – zaključuje.
Što sad ? Zar oni sad moraju biti Narodni Heroji ! Pa to im je posao ko i svaki drugi .