DRAGITZA GRUBIŠIĆ RAŠTEGORAC

Peruanska Hrvatica u Zagrebu pokrenula biznis, zavoljela kuhanje i otkrila talent za stand-up komediju

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
27.02.2020.
u 21:00
U Peruu su mladi, kaže Dragitza, odvažniji i kreativniji, a u Hrvatskoj rijetko uplovljavaju u poduzetničke vode, kao da postoji strah od nepoznatog
Pogledaj originalni članak

Zagreb i Limu, Dragitzu Raštegorac Grubišić i njenu najbližu obitelj, razdvaja dalekih 11.206 kilometara. Prije pet godina peruanska Hrvatica Dragitza nije mislila da je dolaskom u Zagreb stigla kući. Za djevojku rođenu u glavnom gradu Perua, kojoj je polovica obitelji u toj zemlji započela novi život još nakon Drugog svjetskog rata, bili su otvoreni razni putevi. Kakvi su, uostalom, i njeni interesi. U Limi je stekla visokoškolsku naobrazbu, ali i radoznalost prema drugim zemljama, pogotovo prema roditeljskom kraju.

– Zapravo, već na faksu sam znala da ne želim ostati živjeti u Limi. Za Peru me vežu lijepo djetinjstvo i općenito lijepe uspomene, puno članova naše obitelji živi u Limi, ali nekako sam osjećala da tamo ne pripadam do kraja... Jedno ljeto sam radila u SAD-u, u Disneylandu u Orlandu. Svidjela mi se Amerika i, čim sam se vratila u Peru, počela sam tražiti načina da se ponovo vratim. Htjela sam studirati glumu i uistinu sam 2012. prošla audiciju za New York Conservatory of Dramatic Arts. Ali nisam uspjela dobiti stipendiju. Nekoliko godina kasnije pružila mi se prilika za stipendiju i učenje hrvatskog u Zagrebu, a jedan prijatelj, Matko porijeklom iz Dubrovnika, uvjeravao me da je u Hrvatskoj i Zagrebu jako lijepo. Došla sam na jedan semestar, kao većina studenata živjela u domu na Savi, nakon toga se vratila u Limu i shvatila da mi Zagreb, Hrvatska, ovdašnji ljudi previše nedostaju... – prisjeća se Dragitza odluke o ponovnom dolasku i 2015. konačnom povratku korijenima.

Karta za Hrvatsku ovaj put nije bila povratna. Kao, doduše, i krajem devedesetih kad je Dragitza bila dijete. Njeni su se roditelji, naime, odazvali apelima našim iseljenicima da se vrate u Hrvatsku i 1999. cijela se obitelj doista i bila doselila u Bilje nedaleko Osijeka.

– Ostali smo dvije godine, brat je išao u vrtić, a ja sam tu završila 4. i 5. razred. Nama djeci nije bilo jednostavno uklopiti se jer nismo znali jezik, ali nemam ružnih uspomena. Nažalost, tata, koji se, inače, rodio u Kupresu, nije uspio naći neki bolji posao, a mama, rođena u Limi, nije znala hrvatski... Uglavnom, odlučili su se vratiti u Limu gdje i danas drže jednu mala privatnu školu – kaže Dragitza, koja sada i sama u Zagrebu ima svoj mali biznis, a hrvatska ju je javnost nedavno vidjela i na televiziji u kulinarskom showu.

Šalice i torbe Puro Amor

Odlučna da ovaj put u Hrvatskoj i ostane, na temu hrane kaže da se u Peruu bolje jede, ali i da je ljubav prema kuhanju razvila tek u Hrvatskoj.

– Da, i to mi je postalo prava strast, mogla bih kuhati cijele dane, ha-ha. Inače, peruanska hrana je stvarno među ponajboljima na svijetu. Jela su dosta začinjena, pomalo i ljuta za ovdašnje pojmove, a povrća i voća je u izobilju. Peruanci preferiraju slano, nisu majstori za slastice, pa Hrvatska, recimo, ima bolje kolače – ocjenjuje Dragitza, koja je u Zagrebu otkrila i svoj talent za stand-up komediju.

– To je i meni samoj iznenađenje... Jako se veselim tim satima u Studiju smijeha, sretna sam da mogu nasmijati ljude. Sviram i gitaru, a volim i pjevati. Pretprošle godine sam s frendom pjevala po kafićima u Zagrebu, ali on se odselio pa sad tražim novog glazbenog partnera – smije se Dragitza.

Naša svestrana sugovornica nema problema s vremenom, stiže sve, pa širi i posao sa šalicama i torbama pod brendom Puro Amor (na španjolskom čista ljubav, op.a.).

– Obrt sam otvorila 2016., ali nisam se odmah tome potpuno posvetila jer sam imala i stalni posao u Muzeju iluzija i Mozgaonici. Ali kad se zatvorila Mozgaonica i ja krajem 2017. dobila otkaz, zaključila sam da je vrijeme da se posvetim onome što stvarno želim. U prvo vrijeme sam paralelno radila svašta da preživim i nije uvijek teklo med i mlijeko. Šalice sam počela oslikavati u svojoj spavaćoj sobi, a onda mi je cimerica, koja mi je postala i najbolja prijateljica, rekla da se slobodno proširim u dnevni boravak gdje je ipak bilo više mjesta. Paralelno, zvala sam brojne trgovine i nudila svoju robu, ali su me ili odbijali ili ignorirali. Krenulo je tek kad su me uoči sezone 2018. nazvali iz jednog splitskog dućana s većom narudžbom. Već za Božić imala sam i svoj poslovni prostor. Oko toga mi je dosta tata pomogao, ali ne mogu vjerovati da je od odbijenica, kojih nije bilo malo, do toga da me sada traže i zovu prošla samo jedna godina – zadovoljna je Dragitza koja se pomalo čudi kako mladi Hrvati rijetko uplovljavaju u poduzetničke vode.

Zemlja divnih ljudi

U Peruu mladi kao da su, veli, i odvažniji i kreativniji.

– Da, često se upuštaju u poslovne pothvate, to im je normalno. Nažalost, puno se toga u Peruu radi na crno, pa na kraju ne uspiju svi koliko bi mogli i trebali. Ali ideja i volje im stvarno ne manjka. Ovdje kao da još postoji strah od nepoznatog, a pomalo i kao da se ljudi još nisu odvikli od starog sistema... I meni su se članovi obitelji koji žive u Hrvatskoj čudili kad sam počinjala, pitali kako ću zaraditi mirovinu, plaćam li doprinose i sl. Plaćam sve, ali o mirovini uopće ne razmišljam, planiram raditi dok god budem imala snage – veli Dragitza koja rado dijeli svoju formulu uspjeha.

– Tajna je ne odustati kad se pojave prve teškoće, nego baš tada udvostručiti trud, a i ne fokusirati se na zaradu. Kome je cilj samo novac, ima velike šanse da odustane jer za ozbiljniju zaradu trebaju godine. Meni je cilj napraviti nešto originalno, što će ljude obradovati, a ostalo dođe samo po sebi. Čak i kad se pojave prepreke, uvijek se pojave i neki ljudi ili situacije koje neočekivano naprave pozitivni preokret – kazuje Dragitza koja se uz sve različitosti Hrvatske i zemlje u kojoj se rodila bez problema navikla na hrvatski lifestyle.

Prvi impuls da bi Lijepa Naša mogla biti zemlja za nju stigao je uz dašak glamura. Naša je sugovornica, naime, sudjelovala na izboru za najljepšu Hrvaticu u narodnoj nošnji izvan RH, koji se održava u Tomislavgradu, i tamo otkrila kako mnoge cure iz Njemačke, Australije, Kanade, Mađarske... sanjare o životu u Hrvatskoj.

– Na svakodnevicu u Hrvatskoj lako se naviknuti ako dolazite iz Perua. Peru je prekrasna zemlja, ali ovdje se živi kvalitetnije, ne robuje se toliko poslu. Tamo su ljudi tjedno 48 sati na radnom mjestu, pa još prekovremeno. Ovdje se više cijeni vrijeme rezervirano za obitelj, ide se u crkvu, što u Peruu nije tako masovno, postoje i pravi godišnji odmori, ide se na putovanja... Ja, recimo, dok se nisam preselila u Hrvatsku, nikada nisam bila na moru dulje od jednog vikenda, a Lima, povrh svega, nije siguran grad. Pogotovo ako si žena. U Hrvatskoj se osjećam slobodno, mogu sama kamo god poželim. Također, ovdje je i životni standard bolji, plaće veće, a većina stvari jeftinija. Lima je jako skup grad, prijevoz, društvene aktivnosti, restorani osjetno su skuplji nego u Zagrebu. Jeftiniji su jedino voće i povrće. U Limi sam svaki dan do faksa putovala po dva sata, u prosjeku ljudi na posao putuju po sat i pol. U Zagrebu je, s druge strane, sve nadohvat ruke pa stignem normalno raditi, trenirati, družiti se, kuhati – reda zagrebačke prednosti u odnosu na peruansku prijestolnicu naša sugovornica i dodaje kako dobrih ljudi ima svugdje, ali i da su u Hrvatskoj možda čak i malo srdačniji nego u Peruu.

U zemlji u kojoj je nedavno bila u posjeti obitelji mnogi znaju za daleku i neveliku Hrvatsku. I to, otkriva Dragitza, prvenstveno zbog nogometa i sportaša, a na trećem mjestu i Jadranskog mora. Iako, kaže, u Peruu malo tko ima mogućnosti ići na more na dulje od vikenda, pa čak i od jednog dana.

– Ha, gledajte, nigdje nije idealno. Kod mene je prevagnulo što je Hrvatska lijepa i sigurna zemlja, prekrasnih gradova i obale, divnih ljudi. O politici ne pričam, jer ni tamo ni ovdje nije dobro, ali mislim da u suštini ljudi definiraju zemlju, a ne političari. Ako voliš svoju zemlju, dobra si osoba i trudiš se, put se nekako otvori. Samo treba i malo optimizma. Da u Hrvatskoj vlada barem približno duh kakav je bio u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, uvjerena sam, svima bi nam bilo puno bolja – čvrsto vjeruje Dragitza, koju su roditelji ispratili u Hrvatsku žalosni što će biti daleko od njih, ali sretni što je ispunila njihov san o povratku.

USUSRET VELIKOM KATOLIČKOM BLAGDANU

Simona Mijoković: 'Djed Božićnjak' sotonsko je djelo, a svoju djecu ne darujem na dan Božića

- Moja djeca ne vjeruju u postojanje "Djeda Božićnjaka". To je sotonsko djelo i sigurno znam da svoj život, roditeljstvo i odgoj želim graditi na stijeni Isusa. Ta stijena neće se nikada srušiti. A kada je nešto sagrađeno na pijesku, na lažima, kad tad će se srušiti. Moja djeca znaju da je "Djed Božićnjak" lažac i da ne postoji. On je čak i kradljivac, uzima sve ono što Božić uistinu jest, rođenje Isusa Krista. Uzima kroz nametnutu kupovinu, a što je lažni privid sreće - istaknula je za Večernji list Simona Mijoković.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

AO
ante.oreskovic75
08:16 28.02.2020.

Sretno,budi uvijek optimista i živi kao sada!