Dok se svakodnevno polemizira o propuštenim prilikama za uspostavljanje strategija gospodarenja otpadom, priprema tlo za gradnju spalionice i što brže pokušavaju uskladiti domaće s europskim direktivama, uz taj se, naoko uspješan i skladan, paralelno odvija neki drugi život.
Onaj u kojem caruje tek jedno kruto pravilo, neovisno o dostojanstvu – glad!
Oni koji to moraju, svakodnevni su dio života grada – susrećemo ih uvijek i svugdje, gotovo pa se više ni ne čudimo niti podižemo pogled dok pretražuju kontejnere i smetlarnike. Oni traže tamo gdje moraju.
– Glavni nam je plan okrenuti se ciljevima strategije Europe 2020. jer ipak smo sada europski grad – govorili su tako iz Socijalnog vijeća baš u onda kada smo ulazak u ovu, 2014. godinu, obilježili s najvećim brojem ljudi na burzi i korisnika socijalne pomoći. Prema posljednjim službenim podacima za 2012. godinu, u Zagrebu je oko sto tisuća siromašnih ljudi. Njih skoro 62 tisuće korisnici su neke vrste socijalne pomoći, od čega je 69 posto odraslih i 31 posto maloljetnih. A u samo godinu dana broj korisnika porastao je za čak gotovo četiri posto. Ništa bolja statistika nije ni u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije, koji i ove godine bilježi sve više korisnika i to – mladih!
I dok se svakodnevica kotrlja svojim ritmom, nekome lakše, nekome teže, tek tu i tamo pojave se jasne inicijative za one kojima je to uistinu potrebno – da se pored kontejnera za građane u potrazi za hranom ili bocama ostavi zapakirana hranu s natpisom "Čista hrana za siromašne".
– Time čuvamo dostojanstvo ljudi koji traže hranu. Treba voditi računa o tome što se ostavlja – upozoravali su građane inicijatori takvih ideja. Iako velika gesta, kao društvo moramo se zasramiti i zbog vrećice što visi uz kontejner, a posebnu bi vrstu srama trebali osjetiti političari i svi oni koji imaju ikakav utjecaj na naš život. Zar se nitko ne pita kakva je slika takvog grada? Ona svjedoči o načinu života i, ono najvažnije, životnim vrijednostima, nemoći i izgubljenoj bitki.
U doba kada je dostojanstvo bilo, barem u odnosu na danas, precijenjeno, William Shakespeare pisao je: "Koliko bi očiju trebao imati čovjek da opazi sreću koja ga okružuje?" Ni jedno ako gleda srcem.
Mene zapanjuje takva porazavajuca socijalna slika Hrvatske. Kao clanica EU i NATO pokazuje toliko slicnosti sa Srbijom (iako strancima u prolazu kroz HR sigurno ne deluje tako). Pored armije javnih sluzbenika koji kradu Bogu dane na izmisljenim radnim mestima - armija nezaposlenih i siromasnih sve je bliza kontejneru. Umesto da se ljudi zaposle bilo gde - da ciste ulice , kose travu - da se njima izmisljaju neka korisna radna mesta za mesecnu platu. Ali ne... vlastelinima izgleda odgovara bas ovakva beda i ovakvo beznadje. Dok ih jednom ne zvekne po tintarama !