Ide, viknuo bi netko tko bi profesora s upečatljivom, zlatnom kosom spazio na početku hodnika kako ide do njegova kraja, u naš razred. Bilo je to još u tadašnjem Obrazovnom centru za jezike u Križanićevoj 4a, a Zlatko Šešelj je bio naš profesor latinskog, a onda i ravnatelj škole, prije nego je osnovao prvu Privatnu klasičnu gimnaziju. Od tada, a prošla su desetljeća, ostali smo "njegov" 4f i nije bilo godišnjice mature na koju ga ne bismo pozvali, a on ne bi došao i bio kao i uvijek: inteligentan, brz, duhovit, ironičan, ali i mekši s godinama, i "Šešelj". Veći od života, vjerovali smo da će uvijek biti tu.
Vijest da je preminuo profesor Zlatko Šešelj (Zagreb, 14. listopada 1952.), hrvatski klasični filolog i prevoditelj, ravnatelj nekadašnjeg Obrazovnog centra za jezike i zagrebačke javne Klasične gimnazije, osnivač i prvi ravnatelj Privatne klasične gimnazije (1996.), saborski zastupnik (2000.-2003.) te osnivač privatne Klasične osnovne škole (2022.) objavila je njegova kći Lana Šešelj Lučić.
- Kažu znanstvenici da se prije odlaska sanjaju najljepša sjećanja, da se ponovo proživljavaju sretni trenuci i da se odlazi s osmjehom na srcu. U životu našeg tate takvih je trenutaka, hvala Bogu, bilo u izobilju. Ako moram birati samo trenutak koji mu je um poklonio pred put, to je ovaj. Toplo ljeto, Radovljica, mama s tetom Katjom na kavi, gospodin Majer s fotoaparatom, a Maja i ja s najboljim tatom na svijetu u bazenu. Bezbrižni i puni života, svi redom. Noćas je tata prešao rijeku Stiks i tiho i nenametljivo otplovio u vječnost. Tata, Marko te moli da pozdraviš Herakla, ako ga sretneš, a Maja i ja te molimo da pozdraviš mamu. Volimo te beskrajno - napisala je.
Najveći gubitak i bol osjeća njegova obitelj. Ali i 4.F danas oplakuje svog profesora. - Bio je jedan od najboljih i najkarizmatičnijih profesora u cijelom mom školovanju - sažima Sanja Matijević sentiment njegovih učenika. Nekima su doslovno potekle suze, drugi su se prisjećali kako je bilo na njegovim satovima, treći koliko je utjecaj ostavio u njihovim životima.
- Moj najdraži profesor. Zbog njega sam zavolio i studirao latinski - kazao je Kristijan Ciganović. A njegovi sati... Kad bi na početku išao po razredu i "dizao" da ispita. Kakav suspense. Kakav Carpenter, trebalo je to preživjeti. Ante, apud, ad, adversus, ponavljalo se u sebi. A onda začuješ svoje ime. Ustani. I tu kreće Šešelj. Nije bilo nimalo ugodno, drilao je, dizao i ispitivao svaki sat, ali smo i naučili. Ali se i zabavili.
- Zabavlja vas ...- počeo bi, umećući ime prozvanog, koji bi se nevoljko dizao sa stolca i meškoljio, citirajući ime tada popularnog TV programa. A razred bi prasnuo u smijeh. Smijao se i onaj dignut. Ispituje riječi.
- Sjećam se kako sam užicala tatu da mi kupi mali Langenscheidtov rječnik englesko-latinski da mogu unaprijed učiti riječi koje bi on možda mogao pitati. Koji suspense kad te digne - kaže Marina Škrabalo. No isto tako i dodaje: - Jedan od moja dva najdraža profesora. Legenda koja je učinila čuda unutar manevarskog prostora koji je imao i sam stvarao i napravio za spas razuma, kreativnosti i znanja u našoj močvari od školstva.
- To bi i šteker mogao prevesti - prisjeća se razred Šešeljove poznate rečenice. Bilo ih je još: Prosto k'o pekmez,... To "prosto" je postalo legenda.
- Kakva je to rečenica - pitao bi.
- Prosta.
- Ti bokca, da je prosta, onda je mi ne bi smeli čuti. Ili, kad bi se netko bavio nečim nespojivim sa satom latinskim: "Što radiš? Domaćinstvo? Kad Burda počne izlaziti na latinskom, onda može." Uz anegdote, razred vrlo ozbiljno govori o njegovu utjecaju, ne samo na učenike, nego i šire, na školstvo i društvo,
- Jedan od rijetkih koji se iskreno trudio dati bar malo smislenosti našem "vrlom" obrazovnom procesu. Šteta što je otišao , ali bar smo imali tu sreću da nas on podučava - kaže Tuga Maroević Bajić. Iris Goldner Lang ističe kako je "bio pravi profesor s velikom P. Onaj kojeg poštuješ, čije znanje i razmišljanje cijeniš i koji je vjerovao i činio sve što je mogao da znanjem učini svijet boljim."
Sljedeća godišnjica mature i okupljanje razreda 4f bit će samo fizički bez Šešelja.
Koliko može napravit samo jedan čovjek, ako mu je stalo. A zamislite da je takvih bilo malo više. Hrvatsko školstvo bi bilo predivno, a naša djeca sretna i škola bi bila mjesto gdje se uživa u učenju, zanimljivim aktivnostima i radosnom druženju. Gdje se profesore cijeni, voli i poštuje. Čista utopija - nažalost.