Lakše bi nabrojio planine, brda i gore u Hrvatskoj koje nije obišao nego one koje jest, Sljeme poznaje i zavezanih očiju, a i danas 75-godišnji Mate Penavić tri puta tjedno pješači po Medvednici. Iz te se ljubavi, kaže, i rodila ideja o njezinu čišćenju, koju je s kolegama iz Planinarskog društva Naftaplin realizirao 22. svibnja 1988.
Duž staze postavili i kante
Jednom su, naime, išli u Sloveniju na izlet pa u šumi naišli na znakove s natpisima “Čuvajte prirodu” i “Ne bacajte smeće”. I palo im je napamet da bi se nešto po pitanju zaštite okoliša trebalo pokrenuti i u Zagrebu.
– Ljudi obično misle da su čuvari iz Parka prirode Medvednica prije desetak godina prvi krenuli s čišćenjem Sljemena, no zapravo smo mi bili pioniri održavanja zagrebačke planine – govori Penavić, dodajući da su u akciji sudjelovali i drugi zaljubljenici u prirodu, Ivan, Edita i Slavica Bensa, Vladek Galinec, Joža i Ana Ilić, Mirjana i Željko Brenčić... Gotovo su četiri godine tako održavali Leustekovu stazu, koju su odabrali zato što dotiče cestu pa je lako mogao doći i kamion za otpad.
– U akciji je obično sudjelovalo od 50 do 60 ljudi, a održavale su se po potrebi. Utorkom smo imali sastanak na kojemu bismo dogovorili raspored dežurstva, a svaka dva tjedna netko bi obišao stazu da vidi u kakvom je stanju. Dugoročni je plan bio da uključimo što više ljudi te da svako planinarsko društvo odabere po jednu stazu koju će održavati, ali, nažalost, to nije zaživjelo – kaže.
A znali su, dodaje, naići na svakakve stvari, od boca i limenki do starih štednjaka, traktorskih guma i bicikla. Neke su anegdote zapisane i u Vjesniku INA-Naftaplin, u članku o prvom čišćenju Medvednice koji potpisuje Ivica Bensa. Grupa entuzijasta, kako ih naziva, skupila se 22. svibnja 1988. kod Tunela Sljeme i Lustekovim putem krenula prema Adolfovcu.
“S crnim vrećama i rukavicama išli su stazom, a drugi su se razišli širim pojasom i skupljali smeće. Cijelim putem pomalo su nas u čudu gledali ostali planinari, ali su odobravali našu akciju”, piše u tekstu. Nakon toga su pak, stoji u nastavku, otišli na grah u Tomislavov dom i organizirali zabavu u povodu akcije. S vremenom su duž čitave staze postavili i aluminijske kante za smeće koje je dizajnirao član PD Naftaplin, pokojni Zdenko Žanić.
– U prvoj turi postavili smo 15-ak, a za dva tjedna pet je nestalo. Svakim ih je danom bilo sve manje. Odlučili smo zato izraditi nove i obojiti ih u zeleno s natpisom našeg društva. Mislili smo da ih neće krasti kad vide čije su, ali su i one “isparile” – prisjeća se Penavić. No, i nakon što su akcije prestale, dodaje, posljednja je kanta još godinama stajala ispod Željezničara.
Aktivni su, idu na izlete
Čišćenje je, dakle, nakon nekog vremena prestalo, ali PD Naftaplin i danas postoji.
– Članovi aktivno planinare te idu na izlete. Onima koji to vole nije naporno hodati i danima ako treba. Štoviše, to je odmor za dušu. Potrebna je samo volja, dobre gojzerice, malo špeka, kruha i vode – smije se Mate Penavić.