Zvuk singerice i starozagrebačka pjesma u izvedbi uličnog svirača jedino je što danas daje živost oronulom pothodniku u Utrini.
Nekadašnju gužvu i razna događanja u prolazu koji povezuje utrinsku tržnicu i Zapruđe zamijenili su razbijeni lokali, grafiti, potrgane pločice i prigušena svjetla.
Za održavanje 800.000 kn
Ljudi kroz pothodnik samo prolaze i trude se to učiniti što brže; nije ugodno ni po danu, slažu se, a kamoli po mraku. – Nekad su ovdje bili pekarnica, mjenjačnica, dućan i kafić. Ljudi su se okupljali nakon odlaska na tržnicu te komentirali događanja u kvartu. No, otkako je počela kriza, sve je nestalo. Jedan po jedan obrt se gasio, a u pothodniku je bilo sve više vandala – prisjeća se Viktor Tuđa, vlasnik posljednjeg obrta u pothodniku, u kojemu već 20 godina izrađuje ključeve te se bavi gravurom i brušenjem. Prije deset pridružio mu se i postolar Ivica Budak.
– Nas dvojica preživljavamo samo zato što smo se udružili, ali sve je teže. Zagrepčanima su draži šoping-centri od domaćih obrtnika. Tek tu i tamo netko dođe popraviti cipele, a nove više gotovo nitko ne naručuje – govori Budak, koji i dandanas radi na staroj singerici. Nije kriza zahvatila samo pothodnike, dodaje, obrtnici diljem grada zatvaraju lokale. Pošteđen nije bio ni pothodnik u Sigetu, u kojemu su zatvoreni svi lokali, a ljudi u njemu gotovo da i nema.
– Pothodnici u Sigetu i Utrini nekad su bili najdraže lokacije uličnih svirača, bilo je toplo, ljudi su stalno prolazili i uvijek je bilo živo – objašnjava pak Vlatko Šego koji svakog dana svira u Utrini.
Jedina je prednost, ističe, to što je pothodnik i danas čist i uredan, za što se već 10 godina brine Milan Vještica. Najgore je, kaže, skidati grafite jer, kada se jedan ukloni, nastanu još barem tri. Što se tiče održavanja pothodnika u Sigetu i Utrini, Grad će za njih, prema nedavno objavljenom natječaju, izdvojiti 800.000 kuna u iduće dvije godine.
A lokacija je odlična...
Da bi situacija mogla biti bolja slažu se i građani koje smo zatekli u prolazu kroz pothodnik. Poseban je to izazov bio za Moniku i Nadu Predojević iz Travnog, majku i baku četiri tjedna starog Nike. Kako nema rampe, kolica su morale nositi stepenicama.
– Moglo bi se tu svašta napraviti, lokacija je odlična – ističe N. Predojević, jedna od onih koji žale za nekadašnjim centrom zbivanja u Novom Zagrebu.
Hm, Novi Zagreb je dio u kojem su stanove dobijali ljudi koji ih nisu zaradili, a njihova djeca, koja isto nemaju osječaj stvarnog stvaranja, - većinom stvaraju destrukciju na javnim dobrima, ne znajuči da održavanje takvih objekata ide iz njihovih džepova. Začarani krug primitivizma i neobaveznosti uz toleriranje i nezainteresiranost javnosti.