Trg klošarica – tako smo ga nazvale. Jer upravo smo to postale. Sad znamo što znači spavati u parku, na klupama i kartonima. Mi, sve redom majke, mi koje pošteno radimo trideset godina – ovako smo završile. A Jadranke Kosor, najveće sindikalistice, kako se naziva, nema nigdje. Briga nju, njoj je dobro. Mijenja broševe. Pa nek' založi jedan za nas!
Čuvaju ih policajci
Takve misli izmjenjuju ranjene, iscrpljene žene, zaposlenice Kamenskog, kasno uvečer, nakon petog dana štrajka glađu jer im na račun posljednjih pet mjeseci nije stiglo ništa. Ne plaču, ali u očima im očaj, razočaranje i bol. Na vozila Hitne pomoći već su se naviknule. Pet njihovih kolegica završilo je u bolnici, posljednja te večeri. I to u predinfarktnom stanju.
– Došao je direktor sinoć do nas i rekao da smo mi krive za propast firme. To ju je tako naljutilo i povrijedilo da je sad u bolnici. Kaže da ni on nije dobio plaću zadnja dva mjeseca, da nema za režije. Pa smo skupile nešto, svaka je dala pedeset lipa. Utrpale smo mu to u džep. I nije se bunio! Zahvalio je, uzeo novac i otišao! – prepričavaju one susret s Antunom Crlenjakom, direktorom nekad dobro stojeće tvornice koja je počela propadati nakon privatizacije devedesetih.
Ne vjeruju one više nikome, uprava, kažu, samo laže i mulja, sindikat ih je prodao, ovi "gore" šute – jedino im, kažu, mladost ostaje.
– Mladi su naša jedina nada. Posjećuju nas studenti i daju nam podršku. Paze nas i policajci s Črnomerca, obilaze i razgovaraju s nama. Dođu nam i penzići da izraze podršku. Čak i oni s tim svojim mizernim mirovinama znaju nam dati nešto novca – pričaju one, neke stisnute na klupi, druge s plastičnom šalicom čaja ili kave u ruci na u to doba pustom Trgu Francuske Republike u središtu metropole. Oko ponoći, kad isprate "goste", poći će na spavanje. Dizanje je u pola šest, a rade od sedam.
– Moramo pospremiti park iza sebe, složiti šatore, pokupiti papiriće, sve smeće – i na posao. I bolje je da što prije uđemo unutra jer je toplije – dodaju. Za rad nemaju puno snage, ali što im drugo preostaje, strah od otkaza je veći.
Djeca joj gladuju
Zbog neplaćenih računa stižu im opomene i ovrhe. No, više od toga što nemaju novca boli ih ignoriranje države, osjećaj napuštenosti od onih koji bi ih trebali zaštititi.
– Srce mi puca kad svoje dijete moram pitati za novac. Ne zna kako je to onaj tko to nije doživio – povjerava jedna od njih. Njezina kolegica s četvero mlađe djece, školaraca, priča da joj ovih dana dolaze iz škole i nemaju što jesti.
– Dođu mi predvečer ovamo i pričaju da svaki dan jedu samo jaja. Nemaju, jadni, što drugo. Muž cijeli dan radi – kaže, a druge dodaju da se ništa neće promijeniti dok neka od njih ne umre. U takvim uvjetima moraju, hrabre se, izdržati do srijede, kad će se ispuniti uvjeti za legalan štrajk.
Optimizam su im danas podigli studenti, odnosno profesor s Filozofskog fakulteta Mate Kapović. Poručio im je da budu složne i solidarne jer "one mogu bez direktora, ali on bez njih ne može".
U ime vlade RH i J.Kosor ja im poručujem : Ne možemo vam pomoći,niste nam ni važni,,pocrkajte dali smo vam 7 kuna pomoći ,a vi ste ih uludo spiskali Još nešto : ne zaboravie na izborima glasati za naš HDZ,,možda poslije nešto smislimo