Obitelji Ane Marije i Deana Lemaića iz Brezovice te Vesne Fiket i Josipa Nikolića iz Trokuta - tek su dvije od pet zagrebačkih obitelji s petero i šestero djece koje večeras u hotelu "Sheraton" čeka najljepši božićni dar u životu. Zaklada građevinskog poduzetnika i dobrotvora Joze Primorca darovat će im, naime, ključeve trosobnih stanova u Dubravi u koje će se iz sadašnje bijede i siromaštva preseliti najkasnije do Uskrsa. Po stotinjak "kvadrata" urbane vile u Novačkoj ulici bit će im na raspolaganju deset godina uz zaštićenu godišnju najamninu od jedne kune.
- Kad sam čuo da ću dobiti stan ispao mi je mobitel iz ruke. Još uvijek ne mogu vjerovati - veli Josip Nikolić, koji je prognanik iz Starih Jankovaca.
U šest "kvadrata" potleušice u 14. Trokutu 10, koja mnogima ne bi bila dostatna ni za ostavu, Josip se već pet godina tiska s nevjenčanom suprugom, rođenom Zagrepčankom Vesnom Fiket i njihovih četvero djece - tromjesečnom Tamarom, 2,5-godišnjom Marijom, 3,5-godišnjim Josipom i petogodišnjim Ivanom. Dvije curice iz Vesnina prvog braka - devetogodišnju Anu i sedmogodišnju Barbaru - zbog nemogućih uvjeta života oduzela je socijalna služba i smjestila kod časnih sestara. No, u novome stanu, uvjerena je Vesna, čitava će obitelj biti ponovno na okupu.
Strop od trske
U malenu, ali čistu izbu sa stropom od trske i betonskim podom prekrivenim tankim tepihom, stanu tek dva kreveta, na kojima Nikolićevi spavaju po troje, jedan stolac, šporet i ormar. Hladionik i perilica rublja te stol, na kojem samo za lijepa vremena mogu objedovati, pred kućnim su vratima, u dvorištu. Kupaonice nemaju. Vodu u vjedrima dovlače s pumpe u dvorištu kako bi se okupali. Zbog poljskog zahoda u dvorištu čak troje djece još uvijek nosi pelene.
- Samo za pelene mjesečno trebamo 1000 kuna. Podstanarstvo pojede 300, a grijanje na struju 350 kuna te od dječjeg doplatka i rodiljne naknade, 500 kuna za prognanički status i Josipove eventualne zarade na crno jedva preživljavamo. U novozagrebačkom Uredu za socijalnu skrb, međutim, tvrde kako nemamo pravo na redovitu socijalnu pomoć jer imamo "visoka primanja" pa nam tek svaka tri mjeseca daju tek jednokratnu novčanu pomoć - ogorčena je Vesna.
Voda kapa sa zidova
Neko su se vrijeme, dok se djeca nisu otrovala hranom, hranili, veli, u gradskoj pučkoj kuhinji, a sada tamo odu samo po kruh. Nekoliko puta su htjeli seliti. No nitko od stanodavaca ne želi obitelj s puno djece.
- Da barem imam redovit posao. No, krovopokrivači, čini se, nikome ne trebaju - jada se Josip, a ništa bolje već godinama ne žive ni Lemaićevi u podstanarstvu Prigradske 11 u Brezovici.
U prastaroj, nezavršenoj kući s poplavljenim podrumom, u predsoblju u kojem po zidovima zbog vlage raste mahovina, na brojnu obitelj upućuje nebrojeno pari cipela. Budući da nemaju novca za drva Lemaićevi griju samo dvije sobe u kojima spavaju. U kuhinji s betonskim podom i tek nekoliko preostalih kocaka linoleuma mraz se za hladnih dana hvata i na unutrašnjosti prozora. U kupaonici ne radi grijalica i voda kapa sa zidova. Odlomljeni komad truloga stropa u dječjoj sobi prije nekoliko je godina umalo ubio četverogodišnju Marietu.
- Sretni smo što i ovdje možemo živjeti. Nitko ne želi podstanare s djecom te smo itekako zahvalni našem gazdi - veli Dean Lemaić s kojim u katastrofalnim uvjetima i oronulim namještajem živi supruga Ana Marija te šestero djece - 14-godišnji Daniel, devetogodišnja Petra, šestogodišnji Karlo, Marieta, dvoigodišnji Filip i šestomjesečna Elka.
Bez školskih knjiga
Ana Marija je upravo ostala bez rodiljne naknade za Elku te sa 1800 kuna Deanove plaće u jednoj kopiraonici i toliko dječjeg doplatka, Lemaićevi još teže spajaju kraj s krajem. No, u usporedbi s Nikolićima u svojoj bijedi čak imaju i sreće. Stanarinu od 100 njemačkih maraka, struju i vodu podmiruje im, tvrde, Gradski ured za zdravstvo, rad i socijalnu skrb.
- Što da vam kažem? I mi za troje djece trebamo pelene. Djeca su, hvala Bogu, zdrava i samo šmrcaju, no iako već završava prvo polugodište ni Daniel, koji ide u prvi srednje, ni Filip u trećem osnovne još uvijek nemaju niti trećinu potrebnih knjiga. Jedva sam im nekoliko knjiga iskopirao kod sebe na poslu. A kako ponekad nemamo novca, hranu u dućanima kupujemo na veresiju - veli Lemaić, koji kao i ostatak njegove obitelji jedva čeka preseljenje u topli i veliki stan, sa suhim zidovima i stropovima i poštenom kupaonicom.
- Još 1998. godine predali smo zahtjev za gradski stan i završili na 290. mjestu na listi. Do sada je dodijeljeno 160 stanova te vjerojatno još godinama nećemo doći na red - veli D. Lemaić. Jozi Primorcu pak, dodaje, stanove za siromahe ruše te, dok ne dobije ključ u ruke, još uvijek ne vjeruje u božićna čuda.
Hoće li povjerovati večeras?
Jolanda Rak Šajn