Bile su to godine kad su velikim ekranima vladale zvijezde poput Eddieja Murphyja, Toma Cruisea, Sharon Stone i Chevyja Chasea, a filmove s liste najpopularnijih, kao što su “Policajac s Beverly Hillsa”, “E. T.”, “Karate Kid” i “Top Gun”, barem jednom pogledali su svi. Kako u to doba nije bilo interneta ni kabelske televizije, a tek rijetki mogli su si priuštiti satelitsku antenu, mladi, ali i oni stariji, družili su se zajedničkim odlaskom u kina. Bilo ih je u Zagrebu osamdesetih godina dvadesetak, većina je imala balkone, a kino Lika u Ilici i terasu na kojoj su se filmovi gledali pod zvijezdama. Posebno popularno bilo je kino Balkan, kasnije Europa, u Varšavskoj, a mlađi su se okupljali i u Slobodi na Tuškancu. Rado se, dakako, išlo u kina i prije pa će se nerijetki prisjetiti i da je gospodin koji je “vrtio” projekciju izrezao scene koje su se smatrale nepoćudnima, ali i da su filmske vrpce znale “zaštekati”.
A onda su stigle kasete...
A onda se dobar dio publike iz dvorana negdje sredinom desetljeća preselio pred male ekrane, za što su bili zaslužni videorekorderi, koji su stigli iz Japana i Koreje te preplavili svjetsko tržište. Oni koji su ih imali kod kuće u kvartu su bili prave “face” jer je posjedovanje videorekordera bio i svojevrsni statusni simbol.
“Tehnički napredak usmjeren u živu sliku s privatnog snimanja filmskom trakom Super 8 nastavio se pojavom videorekordera koji su premjestili igrane filmove iz kinodvorana u stanove. Svi svjetski proizvođači otpočeli su proizvodnju videorekordera u VHS formatu, osim Sonyja, koji se još neko vrijeme zadržao na svojem beta formatu”, zapisao je akademski slikar i publicist Antun Mateš. Svoja sjećanja o metropoli “naslikao” je riječima u novoj knjizi, naslovljenoj “Od sedamdesetih do kraja milenija u Zagrebu i svijetu”, koja je u Večernjakovoj nakladi izišla početkom lipnja, a njezina je promocija večeras u 19 sati u prostorima Hrvatske kulturne zajednice – Hrvatsko slovo u Ulici Hrvatske bratske zajednice.
A u poglavlju koje opisuje osamdesete godine Mateš opisuje kako je izgledala navala Zagrepčana na nove, moderne videorekordere. Prednost im je bila i ta što su na VHS kasetama mogli zabilježiti omiljene sapunice, utakmice i serije. Ubrzo potom metropolu su, prisjeća se Mateš dalje, preplavile videoteke, u kojima se za gotovo simboličnu cijenu mogao unajmiti film na jedan dan. Tako su iz svojih dnevnih soba mogli gledati zvijezde poput Paula Newmana, Clinta Eastwooda i Meryl Streep.
“Pa se počelo gasiti klasično gledanje filmova. Kao primjer navodim da sam u New Yorku gledao film ‘Kundun’ samo s još dvoje gledatelja u čuvenoj dvorani na Times Squareu”, zapisao je u knjizi “Od sedamdesetih do kraja milenija u Zagrebu i svijetu”.
Nostalgičari i kolekcionari
Videoteke su se u glavnome gradu tada mogle pronaći na svakom uglu, a uz legalne, bilo je i onih koje su se otvarale u garažama i podrumima obiteljskih kuća, u kojima bi se obično mogli pronaći piratizirani filmovi s titlovima na njemačkom ili ruskom jeziku.
U nadolazećim je desetljećima pak VHS zamijenio DVD, a zatim su došli Blu-ray i “streaming” usluge poput Netflixa i HBO-a, pa su se i videoteke, jedna po jedna, počele gasiti. Još, međutim, ima Zagrepčana koji rado gledaju filmove u “fizičkom” formatu pa vremenu uspješno odolijeva videoteka Pauk u Ozaljskoj, koja i dalje nudi najnovije blockbuster i druge naslove po 10, 12 i 15 kuna dnevno, a godišnja članarina stoji 10 kuna. U prilog tome da ima nostalgičara ide i činjenica da su videorekorderi i dalje popularni na internetskim oglasnicima, gdje se mogu pronaći po cijenama koje se kreću od 100 pa sve do 1000 kuna, a prodaju se i kasete s filmovima za oko 35 kuna komad.
“Kolekcionarske” verzije filmova ipak su nešto skuplje pa tako, primjerice, originalna VHS trilogija “Ratova zvijezda” stoji 150 kuna. Prodaju se i DVD i Blu-ray filmovi i serije za 10 do 15 kuna po komadu, a mogu se pronaći i kolekcionarski “box-setovi”. Komplet sa svim epizodama “Zvjezdanih staza” u DVD formatu jedan prodavatelj tako nudi za 2500 kuna.
Vrlo velika šteta da više nema videoteka. Željela bi opet ići u videoteku. da li postoj u Zagrebu još koja videoteka?