Tradicija dobrih želja stara više od stoljeća čuva se poput blaga u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice. U fundusu je više od 150.000 razglednica, a među njima se krije i oko 500 blagdanskih čestitki. Najmilijima su ih slali potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća u brojne hrvatske gradove i sela, čemu svjedoče marke iz Kraljevine Jugoslavije.
U drugom licu množine
Krase ih fotografije, prve fotomontaže i ilustracije naših poznatih i manje poznatih umjetnika, a pet pomno odabranih čestitki iz fundusa Grafičke zbirke čitateljima daruje Večernji list 12. prosinca uz naše nedjeljno izdanje. Večernjak se tako uključio u NSK-ovu akciju “Tradicija dobrih želja” čiji je cilj oživiti i popularizirati danas pomalo zaboravljeni, no lijepi običaj slanja božićnih čestitki.– Akciju smo pokrenuli lani s ciljem da osvijestimo značaj čestitki kao važnog dijela hrvatske baštine – objašnjava Maja Priselac, savjetnica u odsjeku Marketing i komunikacije NSK. Običaj slanja čestitki nastao je u Velikoj Britaniji, odakle se vrlo brzo proširio svijetom.
– Prije toga čestitalo se uživo. U cijeloj su Europi za blagdane čestitari obilazili kuće i pjevali tradicionalne pjesme, a koledarenje postoji i u nas te seže duboko u povijest.
Zahvaljujući pošti, pak, postalo je moguće čestitati Božić i onima koje ne možete vidjeti i pjevati im – govori Tamara Ilić-Olujić, voditeljica Grafičke zbirke NSK. Praksa je brzo stigla i u Hrvatsku, budući da je već 1848. u Zagrebu osnovana prva nacionalna poštanska uprava.
Čitatelji će uz Večernji list ovaj put dobiti pretiske pet čestitki iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća.
– Riječ se od pet svjetovnih čestitki. Najstarija je iz 1929., dvije su iz 1934. i dvije iz 1939. Prikazuju zimski ugođaj, patuljka i vjevericu koji u šumi kite drvce, djecu koja nose jelu ili se igraju sa srnama te djevojčicu okruženu srećonošama, potkovom i svinjom koja u rukama drži košaru punu djetelina s četiri lista i gljiva muhara, čestog ukrasa starih čestitki – objašnjava T. Olujić. Na čestitkama se redovito pojavljuje i svinja, dodaje, jer je ona simbol blagostanja. Na pomalo netipičnoj čestitki iz 1939., nastavlja, prikazane su dvije žene koje pjevaju božićne napjeve.
Gotovo jednako kao i motivi, zanimljive su i poleđine jer nam govore o načinu na koji su ondašnji ljudi komunicirali.
– Muškarce su oslovljavali s “poglaviti”, “blagorodni”, “velecijenjeni”, a žene s “milostiva gospođa”, “ljupkovidna”, slali su rukoljube... Članovi obitelji često su se međusobno oslovljavali u drugom licu množine. Čestitke su i posebne i po tome što su pisane nalivperom i krasopisom kakav se rijetko viđa – navodi Dobrila Zvonarek iz odsjeka Marketing i komunikacije NSK. Danas, gotovo stotinu godina kasnije, možete ih pronaći i u digitalnom obliku na stranici tradicijadobrihzelja.nsk.hr.
A kako su se nekoć pisale božićne čestitke prisjetila se književnica Julijana Matanović.
Razveselimo one koje volimo
– U djetinjstvu kada bi u prosincu stigao trenutak pisanja čestitki, stvorena je jedna svečana i ugodna atmosfera. Svakom smo se obraćali s posebnom željom koja bi se ticala života baš te osobe. Studentu bismo zaželjeli da uspješno položi ispite, zaručenima da se te godine ožene ili udaju... Posebno je zanimljivo bilo u siječnju kada smo računali koliko smo čestitki poslali, a koliko ih sami dobili. A onda su čestitke i naše krasopise zamijenili SMS-ovi bez topline, identično slani adresama iz imenika. Vratimo se stoga na čas starim običajima, odaberimo lijepe čestitke, pronađimo vremena da ih ispišemo, spomenimo imena onih kojima ih šaljemo, odnesimo ih u poštu ili ubacimo u poštanski sandučić i razveselimo tako one koje volimo – savjetuje Julijana Matanović. •