Od zarade odvajaju da bi centar grada izgledao ljepše.
No od spomeničke rente gotovo da nisu vidjeli korist za građane. Obrtnici koji rade na području kulturno-povijesne cjeline i sami se moraju brinuti, kažu, da bi zgrade u kojima rade izgledale uredno, a centar grada kao središte jedne europske metropole.
Spora reakcija Grada
Stoga se nisu pretjerano uzbuđivali kad su čuli da će iznos spomeničke rente, umjesto dosadašnjih maksimalnih sedam kuna po kvadratu, iznositi četiri kune. Vlada je Uredbu o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara donijela još u rujnu, a na sjednici Skupštine 22. listopada izmjenu odluke o visini spomeničke rente trebali bi izglasati i gradski vijećnici na prijedlog gradonačelnika Milana Bandića. Prihod od spomeničke rente koristi se za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara.
– Svako smanjenje davanja olakšava posao jer je borba teška. Spomeničku rentu treba plaćati, ali onda Grad mora reagirati kad se uništi fasada. Jednom mi je na zidu uz ulazna vrata u radnju osvanuo grafit, a došli su s bijelom bojom i prefarbali samo dio koji je bio pošaran. Da ne govorim da je fasada siva – kaže nasljednica obrta za izradu šešira Josipa Cahun. Na kraju je sama odlomila dio pročelja, ističe, da bi joj u trgovini boja i lakova izmiješali boju identičnu onoj na fasadi pa je taj dio zgrade obojila o svom trošku. Da su grafiti problem u Donjem gradu, smatra i Hubert Balley, vlasnik antikvarnice u Gundulićevoj 16.
– Grad je zašaran i u mraku, a turisti i građani ograničili su se na jedina dva trga koja su osvijetljena – Cvjetni i Trg bana Jelačića – kaže Balley te dodaje da Zagrebu nikad nije više trebao novac od spomeničke rente nego danas.
– Dvadeset kvadrata plaćam mjesečno 140 kuna. Sad ću plaćati 60 kuna manje, toliki iznos neće nikome pomoći da lakše živimo – kaže. Postoje tisuće drugih načina na koji se može pomoći obrtnicima, kažu, od nameta koje moraju plaćati do cijena najma, a u krajnjoj liniji, slažu se da bi i PDV trebao biti 13 posto, kao što ga plaćaju ugostitelji.
Neka smanje namete
– Posljednjih godina, koliko se plaća renta, trebali su već u potpunosti obnoviti Oktogon, koji je spomenik u pravom smislu te riječi. A kako izgleda? Kad se prolazi kroz njega dok pada kiša, mora se hodati s kišobranom – kaže Balley. Tamo posljednjih 35 godina radnju za uokvirivanje ima Tomo Maceković.
– Spomenička renta i nije neka stavka. Plaćam i ZAMP-u, TV pretplatu, Hrvatskoj gospodarskoj komori... – nabraja Maceković. Simboličnu jednu kunu po kvadratu plaćaju tradicijska i deficitarna zanimanja, a jedan od njih je i Tomislav Cerovečki. Svrhu spomeničke rente ne razumije ni krznar Gordan Dvoravić.
– Smatram ju vrstom poreza zato što poslujemo gdje poslujemo – kaže Dvoravić. Te tri kune, za koliko će smanjiti davanja, kažu obrtnici, mogle bi se iskoristiti da se formira tim koji bi kontrolirao grafite. Na tome je tragu bila i gradska uprava sa svojim interventnim timom za borbu protiv vandalskog grafitiranja, ali otkako je u lipnju osnovano povjerenstvo, još se nije sastalo.
Istina, Zagreb nikada nije izgledao jadnije. Nažalost, vrlog nam Gradonačelnika to ne sputava u samohvali niti u primanju hvalospjeva obožavatelja i štovatelja njegovog lika i (ne)djela. Mjerilo uspješnog trošenja našeg novca je upravo poboljšanje kvalitete života u gradu glede boljeg prometa, obnovljenih fasada, kvalitetno popravljenih ili obnovljenih ulica, popravak uleknuća na cestama na kojima se za kišnih dana stvaraju velike mlake vode kojom nas neodgojeni vozači tada zalijevaju i da ne nabrajam dalje. Od fontana i "zlatnih" zahoda građani ne žive ugodnije i kvalitetnije. Stara izreka kaže da prazne posude najjače zvone, pa su tako oni koji malo naprave, a puno pričaju i usput potroše znatan dio našeg novca na samopromociju, vrlo glasni prigodom rezanja nepotrebnih vrpci.