“Ste dobro? Jô sem coprnica!”, riječi su koje je čuo kad je spustio bicikl kako bi se prošetao starim gradom Lukavcem. Biciklistu koji se vozio pored jedine obrambene utvrde u Turopolju svidio se pogled pa je zastao ne bi li fotografirao. No nije očekivao susret s vješticom koja mu se obratila, i to na čistom turopoljskom narječju. Dio je to kratkog, duhovitog krimi filma koji se snima s ciljem zaštite turopoljskog dijalekta, koji je Ministarstvo kulture 2017. proglasilo nematerijalnim dobrom. Jedan od načina da se specifičan izričaj očuva jest i snimanje pa je Grad Velika Gorica odlučio pokrenuti projekt “Učimo turopoljski dijalekt” u sklopu kojeg sada nastaje film. Nazvan je “Iščemu turopolsko blôgo”, a da bi došli do glumaca, organizirali su i audiciju te pozvali da se jave izvorni govornici.
Kao jezična lekcija
– Prijavilo se 60-ak ljudi, a odabrali smo ih 20-ak kao glumce. Tu je još 60 statista i popratna snimateljska ekipa pa projekt broji oko stotinu ljudi. Idejna je začetnica kolegica Vesna Župetić, savjetnica za kulturu u Gradu, koja je projekt i pokrenula prije dvije godine. Lani se pripremao scenarij, a ove godine se realizira snimanje i promocija filma – kaže Martina Lacković Sliško, viša stručna suradnica za kulturu Grada Velike Gorice. Scenarij je odobrilo i gradsko Kulturno vijeće, a u realizaciji projekta pomogli su gorička Turistička zajednica, Pučko otvoreno učilište i Muzej Turopolja. Svi u njemu sudjeluju na dobrovoljnoj bazi, ističe, a film snimaju za učenike osnovnih i srednjih škola.
– Turopoljski dijalekt je pod utjecajem štokavskog i standardnog jezika dugo bio stigmatiziran kao “seljački govor”, postao je nešto čega se treba sramiti te je došlo do opasnosti od njegova izumiranja. Film je zato osmišljen kao svojevrsna lekcija nekog “stranog” jezika – dodat će Romana Rožić, autorica filma, diplomirana filmska i TV redateljica koja je scenarij prilagodila izvornim riječima koje je htjela uklopiti, poput blešči, betežen, buflin, mustači...
Ima tu, osim coprnica, odnosno vještica, i moguta, dobroćudnih bića koje zovu i turopoljskim Shrekovima, ali i djevojaka u krinolinama i muškaraca u frakovima, banderijaša, a snima se na atraktivnim lokacijama poput kurije Modić-Bedeković, starog drvenog gospodskog dvora u kojem su se zabavljali i A. G. Matoš i August Šenoa, selu Buševcu, Gorici... Radnja prati tri priče, a glavna je o mladiću koji s ružom ide na prvi spoj s djevojkom te na kraju zaspi jer se ona predugo sprema. Druga priča prati biciklista koji na putu kroz Turopolje susreće razna čudnovata bića, a treća je o lopovima koji su čuli jednog japicu da ide pogledati svoje blago.
Savski je most bila granica
– Lopovi, koji su u filmu štokavci, krivo razumiju djeda misleći da će se, ako ga slijede, na neki način okoristiti, a iznenade se kad vide da on pod “blago” misli na stoku i konje – govori Romana Rožić, u čijem su timu i njezina asistentica Omi Žganec, studentica montaže na Akademiji dramskih umjetnosti, producentica Mirta Puhlovski, diplomirani filmski snimatelj Sandi Novak te profesionalni tonski majstor Matija Santro. Statiraju ili glume i članovi raznih KUD-ova koji su nositelji kulturnog dobra turopoljskog dijalekta. Tako je, primjerice, pred kurijom Modić-Bedeković najmasovniju scenu plesa snimala ekipa iz Folklornog ansambla Turopolje, KUD-a Mičevec i KUD-a Nova zora iz Donje Lomnice.
Za scene s nadnaravnim bićima šminkali su ih pak cijelo jutro kako bi najbolje dočarali izgled coprnica i moguta, a pazili su na najsitnije detalje pa su vješticama “farbali” čak i zube. Kostime su posudili s Perunfesta, festivala zaboravljenih priča i narodnih predaja, a da pravilno izgovaraju turopoljski, pobrinula se i Ana Plehinger, izvorna govornica i jezična savjetnica, koja je cijelo vrijeme pratila scene, koje su se snimale i po nekoliko puta. Koliko su bili entuzijastični, govori i to što su bez problema podnosili visoke temperature unatoč tome što su neki glumci bili prekriveni debelim vunenim kostimima. Među njima je i 11-godišnja Patricija Skrbin iz Buševca, najmlađa glumica u ulozi malog moguta. I razumije, kaže, sve što govore, što nije običaj među njenim vršnjacima.
– U mojoj generaciji, primjerice, obavezno se pričalo turopoljski. Savski most, gdje smo presjedali mi iz Male Mlake, Odre i Hrašća kako bismo išli dalje u školu, bio je granica. Do njega bi se “spominali”, a daljnji put razgovarali – ističe Mirna Maravić, koja glumi velikoga moguta. U ulozi biciklista jedini je profesionalni glumac Denis Bosak, a film planiraju premijerno prikazati na jesen, u sklopu Dana europske baštine u Gorici.