Dok kuha ručak, oblači djecu i sprema ih za školu, a najmlađoj Daši češlja kosu i plete pletenicu, Ana Matijević osjeća se kao svaka normalna samohrana mama. Za svoju djecu odlazi i u školu na informacije, vodi ih u kupnju, na odmor ili izlete. Razlika je u tome što ona nije njihova biološka majka, već SOS mama, koja se za njih brine non-stop i s njima živi u kući smještenoj u SOS Dječjem selu Lekenik.
– SOS mame ovdje su za djecu bez ogovarajuće roditeljske skrbi, a njihovom pojavom želimo postići da se djetetu pruži maksimum – priča socijalna radnica Maja Kapec. Petero od 15 mama trenutačno je pred mirovinom, zbog čega SOS selo priprema nove mame da preuzmu ulogu stalnih SOS mama.
– Sve su prošle istu školu – četiri mjeseca teorije i dvadeset mjeseci prakse – priča Maja Kapec. Zbog specifičnosti ovog posla koji je, kako mame kažu, zapravo životni stil, odlazak u mirovinu pao im je teže nego nekome tko radi redoviti posao. Upravo zato Ana Matijević ne prima novu djecu. Dosad je odgojila njih dvadesetero, a sada će se, kaže posvetiti svojim unucima koji žive u Lekeniku i Rovinju. U SOS selo došla je krajem rata. Za sobom je ostavila dobro uhodan posao, a svoju je djecu postavila na noge.
– Rastavljena sam, a djeca su tada krenula svojim putem, pa sam nekako samo nastavila tamo gdje sam završila – priča gospođa Matijević dok joj njena najmlađa štićenica sjedi u krilu. Daša je u selo stigla s godinu dana i odmah ju prihvatila.
– Bilo je i slučajeva da me je pojedino dijete teško prihvaćalo. Jedna djevojčica stigla je dok je kretala u šesti razred i nikako joj nije bilo jasno kako odjednom postoje okviri i pravila koje dotad nije morala poštovati – priča Ana. U penziju prije nje odlazi Marica Vnučec, već sljedeće godine. Ona se trenutačno brine za trojicu braće. U selo je stigla kao prognanik iz periferije Karlovca.
– Vidjela sam oglas na televiziji, koji je pozivao da im se pridruže svi kojima 'fali obitelj'. U to doba sam izgubila muža, a kćeri su već bile na fakultetu – kaže M. Vnučec. Njena starija kći čak je htjela posvojiti jednog dječaka prije nekog vremena.
– Nemamo šprance po kojoj radimo. Radimo iz duše, pružamo im najbolje što znamo, a najteže je kad odlaze – kaže Marica Vnučec te dodaje da su sve mame u kontaktu s gotovo svom djecom koju su odgojile, a vjeruje da neće izgubiti kontakt ni s kim iz SOS sela i nakon što od njih ode.