Ne mogu se ja više boriti s time. Već su godinama s prvom kišom naši zidovi poplavljeni. Voda curi u hodniku zgrade i u nekim prostorijama u mome stanu. Čekamo i čekamo da se nešto popravi, ali još uvijek ništa. Pa, svako malo moram sanirati štetu i bojati zidove u spavaćoj sobi i kupaonici – u očaju je istaknula Katarina Dejanović, koja živi na četvrtom katu u Vajdinu vijencu 4 u Dugavama.
Žbuka otpada sa zidova, a u hodniku su zgrade postavljene plastične kante za skupljanje vode.
"Samo su napravili veću štetu"
– Nekoliko su puta dolazili iz Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva da poprave krov zbog kojeg imamo problema, no čini mi se da su samo napravili još veću štetu – poručila je Dejanović, koja krivnju prebacuje na predstavnicu stanara.
S druge strane, predstavnica Nataša Duspara kaže kako čini sve što je u njezinoj moći da se problemi u zgradi riješe.
– Mi jednostavno nemamo dovoljno novaca u pričuvi za veće popravke. Predlagala sam da povećamo cijenu pričuve za popravke na zgradi, ali su stanari to jednoglasno odbili – kazala je Nataša Duspara. Potvrdili su to i iz GSKG-a.
"Godinama krpamo taj krov malo-pomalo"
– Godinama krpamo taj krov malo-pomalo. Zgrada je stara i ima dosta problema, ali nema novca. Plaćaju pričuvu 2,73 kune po četvornome metru, a trebala bi se povećati na barem četiri kune ako žele da se naprave konkretni popravci. Za sanaciju krova potrebno je barem 1,2 milijuna kuna – kazala je Vesna Vranjković iz GSKG-a, te dodala da financijski jedva pokrivaju i manje popravke.
U planu je sanacija jednog balkona, kaže, no čekaju ljepše vrijeme za radove.
Vani je ovo drugačije i nema šanse da vlasnik stana odbija sudjelovati u nužnim popravcima, bio on u prizemlju ili u pokrovlju. Onaj tko nema, mora se snaći, u krajnjem slučaju posuditi novac. Ako nema, uključuju se sudske vlasti i naplata troškova se vrši ovrhom. I to je tako sasvim normalno. Kod nas naravno mora biti drugačije i sve se svodi na dobru volju stanara. Veliki je dio naravno nasljeđe komunizma gdje se nije znalo ni tko pije ni tko plaća, održavanje je bilo zadnja rupa na svirali jer uostalom, nakaradna logika je bila: zbog čega održavati nešto što je i svačije i ničije. Onda je došla demokracija a zakonodavac je to, iz straha od narodnog ustanka, donio zakonsko rješenje kakvo je donio. A od te dobre volje, nikad ništa. Ljudima se mora narediti i gotovo.