Jer se pošta nagomilala u sandučiću, jer pas cvili danima, jer se osjeća neugodan miris – tek u tim slučajevima susjedi se zabrinu za nekog iz svog haustora, a 126 puta prošle godine bilo je prekasno.
Čekaju u tišini
Broj je to preminulih osoba u 2016. godine koje su zagrebački vatrogasci zatekli nakon što su, najčešće poslije dojave susjeda, provalili u njihove domove. U velikim stanovima u centru grada, prepričavaju vatrogasci, gotovo su uvijek zatvorena vrata svih prostorija, kao da samci na bilo koji način pokušavaju smanjiti četvorne metre.
– Riječ je uglavnom o umirovljenicima, velikim dijelom ženama. Na mjesto događaja prvo dolazi policija, koja zove nas kako bismo provalili u stan. Koristimo alat za vrata, posebnim alatom ulazimo kroz prozor ili ljestvama preko balkona – objasnio je zapovjednik Vatrogasne postrojbe grada Zagreba Siniša Jembrih te dodao kako su i u ovoj godini već intervenirali 34 puta. U 18 su slučajeva, kaže, našli ozlijeđene Zagrepčane, dok su za preostale tek mogli pričekati dolazak mrtvozornika. U tišini. Jer tako, kažu vatrogasci, najčešće i izgleda ovaj tip njihove intervencije. Tiho.
– Teško je to objasniti, ali ljude najčešće nađemo kako sjede ispred televizora ili leže na krevetu. I jednostavno izgledaju dostojanstveno – prepričavaju vatrogasci, koji često susjedima moraju priopćiti da je jedan stanar u kući preminuo. Zabrinuti da nije u pitanju požar ili što drugo, ljudi ih pitaju zašto su došli.
– Kažemo im, ali mnogi od njih obično i ne znaju o kome se radi – kažu vatrogasci dodajući da se ljudi, kad je riječ o onima koji žive u istom haustoru, uglavnom međusobno poznaju generacijski.
Završit će isto
Odnosno, mlađi susjedi vrlo rijetko znaju starije ljude iz svoje zgrade. A oni koji se pojave, i to vrlo brzo nakon što im se dojavi o smrti njihova djeda ili bake, pojedini su članovi obitelji, koji se često i na licu mjesta znaju upustiti u rasprave o tome kome će pripasti nekretnina preminulog.
– Nažalost, to što se događa u našem gradu važna je tema gotovo svuda u svijetu. Primjerice, u Londonu je samaca između 25 i 30 posto, a današnje generacije ljudi nikako da shvate da čovjek jednostavno ne može živjeti sam – objasnio je psihijatar i sudski vještak Ante Bagarić pa dodao kako ljudima bez života u grupi praktički života i nema, pogotovo ako je riječ o čovjeku određenog akademskog stupnja te financijski neovisnom. Od malih nogu, kaže psihijatar, važno je da se uči o obitelji kao o grupi.
– U grupi se rješavaju svi problemi. A kod nas nikako da se to shvati. Mladi ljudi jednostavno ne razumiju da od svojih starijih mnogo toga mogu naučiti, baš kao što često i bake i djedovi mogu nešto naučiti od svojih unuka. Riječ je o psihoanalitičkom zakonu. Važno je naučiti biti dio grupe, naučiti se na toleranciju – objasnio je Ante Bagarić pa dodao kako je posebno zabrinjavajuća činjenica da će se ljudi, primjerice, odmah željeti izboriti za stan pokojnika, ali će razmišljati tko će se od obitelji o njemu pobrinuti. Sve se, međutim, vraća, kaže psihijatar.
– Svijet jednostavno tako funkcionira. Oni koji se ne brinu o svojim starijima, isto uče svoju djecu i vrlo je vjerojatno da će i sami završiti na isti način – zaključio je Bagarić.
Tuzni i pretuzno :(