Svi idu na ribice kod Mimice

Ovdje je redovito jeo Franjo Tuđman. Za njegova je predsjednikovanja to bila jedna od stvari za kojima je žudio. I nije bio jedini. Predsjednik Sabora Vlatko Pavletić svake je subote slao vozača po porciju. A ni druga dva predsjednika države, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, nisu propuštala priliku da ovdje nešto pojedu. Kao ni glumci, glazbenici poput Zrinka Tutića, Maje Blagdan, Rajka Dujmića... A riječ je o ribicama kod Mimice, najstarijem fast foodu glavnog grada koji ove godine slavi 70 godina.

Prodaja ne dolazi u obzir

– Lokal je otvoren odmah nakon oslobođenja Zagreba 1945., ali ispočetka je bio točionica vina. Riba se počela posluživati 1949. – kaže nam vlasnik Ante Mimica, koji je kultno mjesto za riblji gablec naslijedio od oca Ante, a nada se da će njega naslijediti sin koji se također zove – Ante.

– Istina je da je Tuđman bio najčešći gost, najviše je volio jesti ribice. Ali to nije ništa čudno, valjda nema Zagrepčanina koji ovdje nije bio. Pa ni zagrebačkih političara – dodaje.

I sami smo uočili kako Mimice nisu tek tradicija starijih Zagrepčana, ima ovdje i mladih koji će često doći prigristi nešto prije izlaska. Drugi lokal, kaže, nisu imali želje otvarati, a ni za prodaju nemaju interesa.

Sve počiva na svježoj ribi koja dolazi većinom iz izlova Poljoprivredne zadruge Mimica koje se upravo ondje i vade, u Mimicama od nedaleko Omiša, ali i na receptu.

– Pa to je kao coca-cola! Jeste li negdje pročitali recept za njezinu pripremu? Tako je i kod nas, recept se za naše ribice čuva otkako lokal postoji, a to je i jedan od razloga što se nismo širili. Kvaliteta se ne bi lako održala, a recept bi bilo teže sačuvati – objašnjava Ante Mimica.

Riblje gablece upotpunjuje domaća salata i drugo povrće koje se nabavlja od lokalnih dobavljača, a uz hranu ljudi ponajviše piju vino, iako ga ne ode onoliko kao kada je pušenje u lokalima bilo dopušteno. Ljudi ostaju vjerni restoranu koji je zadnje ozbiljnije preuređenje imao prije 20-ak godina. Posljednje što je u njemu učinjeno jest farbanje. Uglavnom je oduvijek isti i prati koncept brzog zalogaja s nogu, stolaca i dalje nema. – Ni konkurencija koje sada u Zagrebu ima u izobilju nije nam smanjila promet. Na njega utječu jedino opće gospodarske okolnosti. Tako nam je najbolje išlo kad se tiskalo najviše novčanica: svi su imali novca pa su i često dolazili! Mislili smo da bi nam onaj Srdela Snack, tamo 90-ih, mogao napraviti problem, ali nije – govori Ante.

Prodaja ne dolazi u obzir, Mimice žele ostati svoje. Ima, međutim, u popularnom stajaćem restoranu još jedna zanimljivost: u njemu ondje oduvijek rade samo žene. Ante, koji je među onima s najkraćim stažem, iako radi već 28 godina, kaže da je žene u lokalu ljepše vidjeti.

Ma ne treba nam mercedes

– Došla sam s 20 godina, a od tada je prošlo već 30 – kaže gospođa Marica. Roberta radi 28 godina, a gospođa Ankica već 38. Ni za jednu nema dileme: ljudi dolaze jer su ovdje ribice najbolje.

– Jede se sve, ali ponajviše ribice i lignje. Mušterije dolaze jer im je fino, ali i zbog lijepih sjećanja. Primjerice, nekadašnji studenti uvijek nam se vrate. Ovdje se malo toga mijenja – kaže gospođa Roberta.

Restoran poštuje volju gosta da u miru i brzo kvalitetno nešto pojede.

– Za ovo treba imati volje i spustiti kriterije. Odrekli smo se pohlepe. Mogao sam uzeti neki lokal s terasom, staviti skuplju ribu i za pola godine voziti mercedes. Ali to onda ne bi bile Mimice – zaključuje vlasnik Ante.

>> Gostili smo obične ljude, ali i Gorbačova, Gadafija, Miloševića...