Studentski posao, a kasnije i stil života. Kad je Miljenko Paunović 1975. godine prvi put došao u Tehnički muzej, kaže, znao je da će upravo tamo i završiti svoj radni vijek. A nakon desetljeća organizacijskih poslova, odnosa s medijima, pa čak i fizičkog rada, prepoznatljivo lice svima koji su posjećivali Tehnički muzej, 17. će siječnja u mirovinu. Kako objašnjava, tome se jednako raduje koliko ga ta činjenica i rastužuje.
Osnivač Oldtimer kluba
Nedostajat će mu suradnici, ali i duh samog muzeja te njegovi eksponati o kojima zna baš sve. I iako će se u mirovini povući na selo, pedesetak kilometara od Zagreba, govori, u muzej će i dalje redovito navraćati.
– Imao sam tu sreću da sam u životu imao priliku raditi ono što me zaista zanima i veseli. Tehnika je moja ljubav, a u srcu sam oldtajmer – objašnjava Miljenko Paunović, koji je i jedan od osnivača i prvi član Oldtimer kluba Zagreb.
A upravo to bio je i jedan od njegovih prvih poslova, kad je 10. listopada, prisjeća se, nakon što je neko vrijeme izbivao iz muzeja, a zatim kratko radio kao čuvar, organizirao svoj prvi događaj.
– S Tomislavom Ivčićem radili smo “Stop the war in Croatia”, događaj na kojem su bili izloženi i oldtajmeri – govori Paunović, koji je, kroz godine, iz naftalina izvukao gotovo sve predmete muzeja i oko njih izgradio priču.
– Prvi smo, od muzeja, počeli s različitim predavanjima, radionicama, akcijama i ljudi su nas zato i zavoljeli. Iako je riječ o muzeju tehnike, za koji ljudi misle da mora postojati poseban interes, mi svake godine imamo više od 150.000 posjeta. A nema većeg zadovoljstva nego kada vam isti klinci dolaze u Muzej i više puta tjedno – objašnjava Paunović kojeg djeca zovu i “stričekom koji im uvijek s istom radošću pokaže vodenicu gdje se radi brašno”.
Ljepota posla
Kako kaže dugogodišnji voditelj propagande, a kasnije marketinga, nema ljepše stvari od malog djeteta koje, kad vidi avion, podmornicu, stari tramvaj ili bilo koji drugi izloženi predmet, razrogači oči i ostane bez daha.
– Možda je to malo sebično od nas, ali naše najveće zadovoljstvo je kad netko drugi uživa u našem radu i postavu – govori Miljenko Paunović te priznaje kako muzej, svih ovih godina, nije imao nikakvih “mušica” te je njemu bilo sasvim ugodno raditi sa svom muzejskom publikom. Kako kaže, “mušice” su ionako samo u glavama ljudi koji nisu uvijek svjesni kakav divan posao u muzeju imaju.
– Dio povijesti, stvari kojima smo se nekad koristili u svakodnevnom životu, ostat će ovdje s nama. I uvijek im se možemo vratiti, to je ljepota ovog muzeja – zaključio je Miljenko Paunović.
Bravo Miljac, sretno i zdravo u budućem životu! Prekrasna priča i slika života!