'Tehnološki viškovi' i zaposleni pod stresom u Vrapču se liječe grupnom terapijom

Nakon što sam trideset godina radila kao telekomunikacijska tehničarka u HT-u, jednoga dana poslodavci su došli do mene i rekli mi da me više ne trebaju. Počela sam mucati, onesvijestila sam se i u sat i pol vremena potpuno sam posijedjela. Uhvatio me strah za egzistenciju. Otada ni u čemu ne vidim smisao, nemam snage ni volje ni za što. Prije sam bila druželjubiva osoba, stalno sam izlazila, a sada sjedim u kući – govori 48-godišnja Zagrepčanka Marijana koja je prije gotovo tri godine proglašena tehnološkim viškom, što je platila psihičkim problemima.

Nećak – najbolja tableta
Ne spava, na dan popije nekoliko tableta za snižavanje tlaka i za smirenje. Najbolja joj je tableta dvogodišnji nećak.

– Bojim se i pomisliti u kakvom bih stanju bila da njega nema. Evo, prošlog tjedna čak sam obojila kosu u crno i stavila maskaru. Rekao mi je: “Teta, daj se namaži.” Iako su me prijatelji nagovarali da prekrijem sijede i istaknem svoje lijepe oči, to sam učinila najviše zbog njega – otkriva. Nedavno je počela dolaziti na dnevnu terapiju u zagrebačku Psihijatrijsku bolnicu Vrapče.

Na grupnoj seansi bilo je dvadesetak ljudi srednjih godina, većina zbog depresija prouzročenih otkazima. Voditeljica dnevne bolnice dr. Slađana Ivezić Štrkalj kaže da je kod takvih pacijenata najvažnije utvrditi njihov odnos prema poslu, smatraju li se sposobnima za rad ili ne.

Gubitak posla, kaže, velik je stres za organizam. Depresija nije bezopasna jer čak 15 posto oboljelih počini suicid. Cilj svakodnevnih grupnih terapija koje vode psihijatri jest, među ostalim, razmjena iskustava, problema i mišljenja među pacijentima, kao i razvoj samopoštovanja te poboljšanje društvenih odnosa.

Steže u grudima
No, od silnih savjeta na tim terapijama da trebaju gledati pozitivno i izlaziti u društvo nezaposlenima u depresiji najviše pomaže spoznaja da postoje i drugi kojima je čak i teže nego njima te da u agoniji nisu osamljeni. Konkretni savjeti druga su priča.

– Mnogi savjeti uđu mi kroz jedno uho i iziđu kroz drugo. Lako je drugima davati savjete, ali teško ih je primijeniti u vlastitu životu. Kažu nam neka izlazimo u društvo. Ja iziđem, ali ne koristi mi kad me i dalje steže u grudima i potpuno sam blokirana – kaže Marijana, a troje ostalih sa sličnim sudbinama s kojima smo razgovarali složno kima glavom. Individualni razgovori s psihijatrom manje im pomažu.

Sedam godina nezaposlenu Baricu Golubić (54), koju vedar duh ne napušta, smiruju vožnje biciklom. Svi piju tablete za smirenje i zbog godina i bolesti ne vjeruju da će pronaći posao. A to bi im bila – najbolja terapija.